Hrvatski medijski logički silogizam glasi cca ovako: Ako ljeti nema referentnih vijesti po medijima, napravite ih. Skandali, prljavi veš, Johnny Štulić, Johnny Depp. Nevermind. Recycle Bin. Anything goes. Ni iz čega. Surfajte po mrežama i prenašajte Instagram i Facebook statuse ljudi s više od 5000 pratitelja pa se možda ponešto i zakači. Snađite se, novinari, jebiga, zašto ste novinari. Leševi vam praštati neće.
Ljeto – sezona kiselih krastavaca
Ako su požari po otocima pod kontrolom, zapalite ih na terenu rata spolova. Primjerice, probajte s obračunom na rodnom terenu poput simpatične bračne karikaže “War Of The Roses” s Kathleen Turner i Michaelom Douglasom s kraja osamdesetih.
Ako je Nikolina Pišek preboljela preminulog muža mjesec nakon smrti pa je zasjala uzdignute čaše šampanjca na jahtama, motorima i inim sponzorirani osmijeh IG eventima, podarite joj dostojnog protivnika. Ako je Severina sretna s klincem, a Oliverova i Arsenova godišnjica oplakana, ako se Zelenski sa suprugom fotkao kao modna ikona u jeku agresije Putina na njegove, dajte im iskopajte jame nad nečim intelektualnijim. Kad već Johnny Štulić još nije ljetos javio kako ga je Croatia Records preveslala za 30 milijuna kuna. I nismo saznali koliko se puta Bare skinuo s metadonskih terapija. Niti svjedočili novim Stoletovim reklama rapovima za B momčad dječjeg zbora Tabora Trešnejvačkog.
Pokušajte, nek’ priča ide nekako ovako.
Slučaj Velimira Viskovića i alfamužjaštva
Dajte joj glavu i alfa mužjaštvo hrvatskog leksikografa i urednika Velimira Viskovića koji je netom objavio autobiografsku knjigu “O drugima, o sebi”. O istoj je književna kritičarka Jadranka Pintarić u Jutarnjem počela pisati s pozicije procjena njezine literarne iskoristivosti mimo leksikografskih krugova. Dotakla se njegove biologije. Velimiru se to nije svidjelo. Odgovorio je u nerevijalnom tonu. Drugim se ženama bliskim ili zaposlenim u odnosnom mediju nije svidjelo kako je krenulo spočitavanje i prozivka po, izgleda im, nedžentlmenskim osnovama. Problemom su zakačene Snježana Pavić, Jelena Veljača, Barbara Matejčić i prošireni niz dama nezadovoljnih Viskovićevim epitetima u smjeru njih kao “ženskog lobija” i tretiranju žena, čini im se, s mačističkog standpointa.
Visković je, pak, na društvenoj mreži odgovarao blokiranjem mnogih od aktivnijih fem power imena kao što su Snježana Banović, Julijana Adamović, Đurđica Čilić, Ljiljana Mihaljević i tako dalje… svima je izbijena alatka pristupa Viskovićevom profilu na društvenoj mreži. Od šibice do buktinje do svrstavanja su dva statusa, tri skrola i četiri blokiranja. Ispričao bih se na smetnji pasioniranim pratiteljima hrvatskih medija koji su dobili novi dnevni i tjedni smisao. Nisam, bzzzzzzzzz. Zanimala me kultura dijaloga. Zatraženo je ako ima dobra duša ukratko za uputiti što se dogodilo na online vatrenoj liniji Viskovićeva nova knjiga i online fem sestrinstvo? Neko prozivanje, spolni redovi i to.
View this post on Instagram
Velimir Visković je cijenjeni leksik, žene su superiornija bića, dakle, u teoriji svi su u pravu “mir, mir, niko nije kriv”. Kako ih je poslužila, osim činjenice da se mimo kulture dijaloga doimalo kao kulture netrpeljivosti, isključivosti, diskvalificiranja i eventualno verbalnog nasilja, uvreda u celofanu i mržnje? Kako među društvenomorežnim frendovima imam oba tabora, a svi su iz redova univerzitetskog backgrounda i poznavanje barem osnova teorije civilizirane rasprave – nekako je dojam da online vrlo sustavno i efikasno poždere kulturu dijaloga. Što se u stvari dogodilo? Tko je palio šibice na benzinskoj ili slično? Povod i buktinja.
‘Budite lijepi, to je dovoljno’
Interpretacije po mrežama su išle uglavnom u smjeru – Viskovića je dotakla recka u biološkom dijelu koji je doživio uvredljivim i podcjenjujućim prema njegovoj kćerkici koju je, eno rariteta, dobio u 67. godini pa istodobno može odraditi ulogu djedice i oca. Što je ženama u toj trećoj četvrtini života uglavnom biološki onemogućeno. U naletu strasti to nije zanemario pa su njegove opaske spomenute doživjele seksističkim i intelektualno uvijeno uvredljivim. Jedna od njih pokušala je stvar sublimirati u karikaturalnom tonu, što na kraju svake rasprave takvog tipa nužno po svom habitusu budu.
“Mislim da će Viskovićeva sljedeća knjiga biti naslovljena ‘Kako sam obranio čast pred nasrtajem pomahnitalih feministkinja’. A ići će ovako – Visković: Neću reći da je nerotkinja jer sam gospodin, ali ona nema djecu, a ja četvero. Ona: deleted; Visković: Ne raspravljam s osobom koja piše sapunice i ikona je mode, Ona: deleted i blocked; Visković: Budite lijepi, to je dovoljno, Ona: deleted and blocked…i tako jedno dvadeset puta” by Sanja Sarnavka.
Sve je išlo u smjeru nekog spolno rodno taštinskog okupljanja koje je prijetilo zaviriti u “Nad lipom 35” ili “Jel me neka tražila” nivoima. Krleži se štucalo. Komika i tragika zajedno budu gorkasto slatki okus tragikomike. Zabava za dokone. I one kojima je nedostajalo ljetnih svrstavanja.
View this post on Instagram
Reagirao sam samo na udarce ispod pojasa
S pozicije autora jasna je perspektiva, dotaklo ga je ne kritika knjige već način i kontekst spominjanja njegove kćeri: “Ono što me zasmetalo posebno jest inzistiranje na trofejnoj dimenziji čime se negira ljubav koje je plod Ada i negira moja ljudska, emocionalna dimenzija očinstva. Čim sam pročitao taj internetski tekst reagirao sam strastveno braneći svoju očinsko dostojanstvo. Bio sam ogorčen i zgađen evidentnim žutilom u formiranju naslova i opreme članka. Branio sam svoje ljudsko dostojanstvo i štitio svoje dijete. To su primijetili mnogi frendovi i pratitelji tako da je post dobio brojne lajkove (preko 500) Zanimljivo i lajkove nekih koji će se kasnije, kad se uključio ženski lobi, oportunistički ograđivati od posta, ali su očito zaboravili povući i svoj lajk. A u prvi mah ga je lajkao i niz poznatih feministica poput Saranavke. Nisam pritom osporavao pravo onih koji ne žele imati dijete (priznajem, nisam dovoljno uzeo u obzir i poziciju onih koji ne mogu imati dijete).
Sljedeći je dan izniknula na internetu cijela kritika gospođe Pintarić, pa su mi znani i neznani počeli poručivati kako je ona zapravo nježna i afirmativna prema meni, a ja sam je, eto, bezobzirno napao. Nisam pročitao tu kritiku jer bih morao prvo svladati duboku odbojnost. A ni nema potrebe da čitam kritiku jer kažu da koristi isključivo literarnu argumentaciju, a meni ni na kraj pameti nije komentirati kritičarkine sudove, bez obzira jesu li pozitivni ili negativni. To je njezino pravo, kakvi jesu da jesu, ako se odnose na literarno-stilske aspekte knjige, ja ih prihvaćam ili bar primam k znanju. Reagirao sam samo na udarce ispod pojasa koje sam prepoznao u internetskoj varijanti teksta. Ako sam pritom u žaru polemike povrijedio neki par koji ne može imati djecu, najdublje se ispričavam. Onima koji ne žele imati djecu ne ispričavam se toliko ako u ime svoga nazora ismijavaju moju želju da imam djecu i moju ljubav prema toj djeci.
Što se tiče mog spominjanja vremešnosti stanovitih dama, ne osjećam potrebu da se ispričavam jer je to bilo čisto reaktivno, obrambeno, odgovor na njihovo ruganje mojim godinama. Razgovaram maloprije s jednim frendom koji također ima negativno iskustvo nedavnog polemičkog kleša s Veljačom i ‘ženskim lobijem’. S njima nikad ne možeš raspravljati ‘jedan na jedan’, odmah se sve okupe ko ptice i bilo koji pojedinac je nemoćan protiv tog orkestriranog graktanja. A zaštitne su riječi mizoginija, seksizam, zlostavljanje i slične fraze koje su one pretvorile u floskule… Ne kažem da tih pojava nema u javnom životu, ali zbog fanatiziranog istupa dobro organiziranih ženskih falangi potpuno je izbrisana mogućnost polemike muške osobe i ženske osobe kao nezavisnih mislećih bića. Svaki podignuti ton, neminovan u polemici, biva proglašen opasnošću za cijeli ženski rod. Pa, dajte, emancipirajte se! Budite individualke – bez toga nema intelektualnog mišljenja! Mislite SVOJIM glavama, budite hrabre, pametne, nekonvencionalne, duhovite, drske – što da ne. Budite svoje!“, sublimirao je svoj dio Parlaonice prozvani autor.
IN MEMORIAM: Igor Mandić – Mogli ste ga ne voljeti, uživao bi u tome
Šteta što Igor Mandić nije živ
Ako se maknete strasti, oba tabora su vrlo pismena i logički i silogistički u pravu. Barata se uvredama i pravom na uvredljivost i obranu vlastitog digniteta. Imaš ljude koji rade i one koji pišu o ljudima koji rade. Jednima za rad treba tri godine, tri mjeseca, tri dana, drugima tri sata ili 33 minute.
Pa se priča o razinama, nivoima, dignitetima, pa se ide u tabore i tako to. A uvjeren sam da svi zajedno sjednu za neki stol u Krležinom “Kavkazu” bez medijatora, imali bi se čemu nasmijati i sve riješiti u pola offline sata. No, za to ne bi bilo publike ni buktinje, samo klasična kulturnjačka sjedaljka i zafrkancija na relacijama slabiji spol (mužjaci) i jači spol (ženke). Limitiranost online komunikacije i nemogućnost ljudi prevađanja s hrvatskog na rvacki često dovede do ovakvih šumova u komunikacijskim kanalima nakon kojih i limunova kora nije kisela već gorka.
Šteta što Igor Mandić nije živ. Čeka se Vedrana Rudan, ako joj se dadne s godišnjeg… 🙂