Nemate dovoljno prstiju na obje ruke i noge kad krene prisjećanje koliko se puta nađete u situaciji da gledate glazbene, filmske ili ine heroje svoje pop kulturne mladosti, kako 30, 40, 50, 60 godina poslije, izlaze na binu ili ostavljaju filmski trag, pokušavajući zadržati isti efekt kada su bili potentni i mladi.
Onakvima kakvima ste ih upoznali i pokušali se pozaljubljivati na prvi, drugi, hm, pa možda i treći pogled. I prvi osjećaj ne bude osmijeh blagosti i dragosti jer vidite stare dobre frendove, već sućuti i sažaljenja. Bude tu i neugode malo, u tuđe ime.
Što im to treba?
Pokrili biste rukom oči i onako tek virnuli malo između prstiju da osvijestite je li moguće da ste to baš tako vidjeli kako ste vidjeli i je li baš tako strašno kako se učinilo na prvu. Pa maknete pogled u treću stranu jer prijeti postati baš baš neugodno. Ne treba vam flasheva toga za večerašnje noćne more. ☺
File under -> zblajhani i pofarbani djedice iz Offspringa Dexter i Noodles koji, doduše, nikad nisu ni bili primarno uzbudljivi već se šlepali ‘Self Esteemovima’ na post Nirvana period. Apsolutno relevantni i referentni prije tri do četiri dekade, Robert Smith iz ‘The Curea’ u četrdeset i nešto godina postojanja i povećanja trbuha do devetog mjeseca trudnoće nikad nije našao za shodno pobrisati namazane oči i maknuti pauke nastanjene u brižno geliranoj i prorijeđenoj kosici. Što se točno događalo u glavama originalih članova ‘The Doorsa’, ‘The Queena’ ili ‘INXS-a’ kada su namjesto Jima Morrisona, Freddieja Mercuryja i Michaela Hutchencea pokušavali tražili alternativna frontmenska rješenja, nikada neće biti jasno ni jednoj katedri fakulteta psihologije.
Pa koliko halapljiv i neuman moraš biti da namjesto pospremanja kulta vremenu u kojem pripada rasprodaješ dane ponosa i slave na tako blasfemičan način?
Nikad nije bilo točno razjašnjeno što se desilo u primozgu jednom Denisu Hopperu ili Michaelu Madsenu da kao kultni glumci počnu uzimati role u B, C, D krimićima i reciklažnim pizdarijama koje će baciti dobar znak upitnika na sve njihove dotadašnje ‘Blue Velvete’, ‘Reservoir Dogse’ i ina remek djela. Lova? Teško. Droga? Možda. Treće? Sigurno. Za Nica Cagea još je kako tako lakše skužiti kada od high budget groteske postaje low budget groteska, ali onaj oblakasti znak upitnika nikako se rasplinuti nad glavom. Što im to treba?
Antipodi koji kvalitetno i sadržano stare s dostojanstvom
Nasreću, na svaka takva otužna pokušavanja tapkanja u mjestu mladosti s pivskim trbušinama, crnim sunčanim cvikama u ponoć, otpalom kosicom, faceliftano zategnutim borama na faci, botoksiranim podočnjacima, ti ishitreni izlošci muzeja Madame Tussauds imaju svoje antipode koji kvalitativno i sadržajno, relativno pristojno stare s dostojanstvom.
Pa se na svakog Cagea ili ekipu iz Beverly Hillsa događa Clint Eastwood koji u 91. godini odbija potpisati pečat gospođi smrti nego dovršava vjerojatno posljednji film ‘Cry Macho’ čiju će premisu zapakirati u još jedan nježni generacijski film o predavanju palice nekim novim klincima. Ili Seinfeldovska postava. Ili Monty Pythoni. Kad ugledaš mozak Johna Cleesea kako pulsira i frekvencijski inteligentno podjebava svijet oko sebe – ne možeš ne biti zadovoljan. Ili kad novoromantičari Duranovci čiji novi singlovi poput ‘Anniversary’ prkose 40 godina šminkanja i zvukovno i ritmički vraćaju u doba ‘Girls On Film’ ili ‘Rio’ sasvim pristojno tapšajući retro po guzicama u skajastim kič ali vrućim hlačicama.
Green Day se s druge strane offspringovštine bore sa svojim pop punk depresijama. Stonesi će post mortem Charlieja Wattsa morati polako položiti oružja s posljednjim studijskim albumom tempiranim na 2022., šezdesetak godina otkad su plastificirali prve diskografske tragove tapkajući po Chucku Berryju. Srećom, postoje još Dylan, Springsteen, Radiohead, bio je i Bowie – likovi koji su se reizmišljali s više ili manje uspjeha, ali nikada nisu pristali na reciklažu jer naprosto nisu nikad bili autorski impotentni. Što je bazično najjednostavniji odgovor na svako recikliranje i pitanje starenja bez dostojanstva. Autorska nemoć, neinventivnost, bezidejnost, you name it they got it.
Nasreću, na svaka takva otužna pokušavanja tapkanja u mjestu mladosti s pivskim trbušinama, crnim sunčanim cvikama u ponoć, otpalom kosicom, faceliftano zategnutim borama na faci, botoksiranim podočnjacima, ti ishitreni izlošci muzeja Madame Tussauds imaju svoje antipode koji kvalitativno i sadržajno, relativno pristojno stare s dostojanstvom
Lakše je pobrojiti one koji lupaju kontru takvom pristupu
I tako se po yin yang principima astroloških vaga ljudi polariziraju na polovicu onih koji umiju i onih koji se pogube u labirintu traženja odgovora – kako pobjeći svojoj prošlosti i životu u vremenu kad je ‘kasa 4 asa’, znate princip.
Na domaćoj sceni toliko je puno previše primjera ulagivanja populističkom humoru ili ideji silovanja istog zvuka kakvim se postalo popularnim i koji je palio još za vrijeme Juge na startu karijere da se s obzirom na premalu scenu broj onih koji prkose igranju na sigurno dadne na prste nabrojiti, ali svakako će se regrutirati iz redova ljudi koji svoje bavljenje filmom, glazbom, inim kreativnostima – ne doživljavaju nužno kao velebnu umjetnost nego potrebu. Osjećaj koji se ne racionalizira već se prenosi iz trbuha do ruku ili usta. Tamo izlazi van. I ostavlja tragove. Koji mahom ne budu kalkulirani i ne trebaju nikakva nesuvisla opravdanja ni nemušte pokušaje racionaliziranja onog najjednostavnijeg – zašto? Čemu?
Lakše je pobrojiti one koji lupaju kontru takvom pristupu. Pa se primjerice pod šifrom: Rundek, Sacher, Wilson, Urban, Remenarić trude proizvoditi nešto drugačije i novo. Istraživati svoje danas, anticipirati svoje sutra, a ne prekapati svoje jučer.
Odgovor je u respektu protivnika. I nešto sitno samokritičnosti
Zanimljiv je, ne samo psihološki triger efekt, taj pokušaj odbijanja starenja. Tekma koju gubiš u startu.
Ljudi koji si postavljaju vrijeme kao neprijatelja i koji se tješe kako imaju vremena, žive dosta rubnu zabludu po kojoj su od trena izlaska iz maternice dobili mogućnost biranja. Nisu. Imamo vremena. Jok, nemate. Koliko god okrutno zvučalo, logički smrt se počinje događati činom rođenja, samo je brojač odbrojavanja drugačije tajmiran. I nikad ilustrativnija Đoletova doskočica o životu kao crtici na nadgrobnom spomeniku između datuma rođenja i datuma prestanka, nije bila točnija.
Odgovor je u respektu protivnika. I nešto sitno samokritičnosti. Prigrliti jačeg, potapšati ga po ramenu, klimnuti i reči ok je stari, tu smo još neko vrijeme, a onda bye bye.
Svi oni koji su ikad naučili poštivati i priznati jačeg nikad nisu imali problema sa starenjem i dostojanstvom. Nije viteški pomiriti se s porazom, nego naći si odgovarajuće mjesto u tekmi. I ne čekati suca da nužno odsvira kraj.