Finila je još jedna Sodoma i Gomora, zlo i naopako, razvrat, blud, skrnavljenje morala, hrpetine drogetine, fotografije golih ženskih grudi i guzica, neki su i snošaje snimili unutar splicke plesne Arene. Driblanje tankih dance beatova, poprilično jeftinih i generičkih dance patterna uz više ili manje primjenjiv lightshow. To je otprilični sublimat onoga što se povraćalo posljednjih dana po Splitu u sklopu Ultre, festivala elektroničke glazbe, nakon dvije godine koronarne pauze.
Uz glasne ovacije i nimalo utišane aplauze, prema procjenama oko 150 000 potencijalnih Sotoninih ćerca i sinova sjatilo se na travnjak doli ne bi li urlalo na ne znaju ni oni sami šta. Ali je press play sukus. I ožeži. Pleši, znoji se, smij se, napij, nadrogiraj, zažvali sa strancima, prepipkaj, daj se.
Ubijanje stvarnosti i upgrade doživljaja
Imaš 16, 18, 20, 22, 24, nastavite niz. Ma imaj i 48 ako nisi u VIP galeriji među onim marketing direktorima koji misle kako je trendi, hajpano i kul biti u loži s koktelima i dubokim džepom, pa zasjenjivat ovu bagru koja se nagužvala dolje. A njima pozicije kupuju strategiju ubijanja mozga tableticama, LSD-ovima, gljivama i inim stimulansima za ubijanje stvarnosti i upgrade doživljaja jer su jadni solo toliko nemaštoviti i ukurčeni da ne mogu bolje od toga kako im pokapane košuljice u vip loži Ultre znače Zrće do prije koju godinu.
Pored Mladeži je šačica konzervativno desničarskih bolesnika, ocvalih i frustriranih tko zna čime sve ne, kojima stoga ne bih spominjao imena niti kratice mozgom lišenih udruga, pokušala skrenuti pažnju kako to sve triba zabranit. Jer. Zlo. Jer Isus. Jer. Oca mater.
Pop Cooltura: Kršćanski pop rock kao novi Cro dance pokret i smrt kao najjači afrodizijak
Kao što je trebalo zabranit nastup onih prešminkanih sedamdesetgodišnjaka djedica komedijaša na hidraulici zvanih Kiss. Jer je Kiss morebitna kratica kings in satan service ili knights in satan service, kako im draže i slađe. Ali zagrebačka Arena je bila te noći Razvratopolis.
Jaka vam je ta vjera kad je jopac poput mene može ugrozit
Kratki retro flashback. Ljeto je 2005. U pulsku Arenu stiže Marilyn Manson. Lik koji kara koze i kolje im mladunčad na stageu. Radimo PR i marketing tog koncerta. Svekoliko konzervativno kršćanstvo i povorka dvadesetak bakica u crnini koja drži svijeće moleći za duše djece omađijane Brianom Warnerom i njegovim Kiss this Alice Cooper meets glam rock hard rockom, pokušala je zaustaviti 4 000 pripadnika hordi zla. Kosaca. Glasnika smrti same. Na dan koncerta Jutarnji je na naslovnicu stavio naslov kako je koncert otkazan. Pisali smo peticije koje je potpisivalo oko 20 do 30 000 ljudi za slobodu govora i izražavanja. Lik je izašao, odrežao sat i pol hitova, malo bacio stalak od mikrofona i pitomo se skupio profesionalizirat dalje.
Taj isti Manson me u backstageu dok je vadio leće iz očiju zvao svojim Croatian lawyerom jer se špekuliralo o pulskom koncertu kao jedinom potencijalno zabranjenom na cijeloj turneji. A tadašnja pin up gerla Dita Von Teese se smješkala i visila u njegovoj backstage garderobi. Koju godinu nakon što je Michaelu Mooreu izgovorio za dokumentarac o Columbineu rečenicu – „jaka vam je ta vjera kad je jopac poput mene može ugrozit“, komentirajući pokušaje turbo katolika prebacivanja krivice na njega i njegovu sotonsku glazbu zbog ubojstava u školi.
Ništa se nismo pomakli dvadesetak godina. Ma ni dvjesto. Isti mentalni blokovi stoje pragmatičnim, konzervativnim, provincijalnim mozgovima kao pečat potrebi biti reakcionarnim. Tako što će braniti.
Who the Fuck? Are you? To Tell Me What To Do?
Imate daljinski i mijenjajte program
Pisalo je na jednoj od majica posjetitelja inozemaca partijanera kojima se ukazao prvo Isus onda sam Bog dok su plesali u mnoštvu halucinogena, mahali rukama i brutalno živcirali starudiju u okruženju. Mediji su mahom izvještavalo i tome koliko je po večeri skupljeno razvaljenih u bolnicu (cca stotinjak), koliko je popilo batine od frustriranih torcidaša, koliko je po procjenama kila koje droge prebačeno preko ruku domaćih. Jer o glazbi nisu mogli s obzirom da je se tek u ideji moglo naslućivati. Međutim, štogod mislili o tom dance patter glazbenom smeću koje se servira kao “Ultrimativna” plesna glazba, imate daljinski i mijenjajte program. To je jedina društveno prihvatljiva, civilizirana i normalna reakcija na nešto što vam se ne sviđa, ne razumijete, ne volite, ne želite, ali uglavnom krećete s “ne” standopinta.
Pop Cooltura: IDLES su novi THE CLASH 21. stoljeća i vi ih možete gledati uživo u Zagrebu
Iza svih drugih pokušaja moralizatorskih sranja i zabrana nečijih tuđih ideja zabave uvijek i zauvijek moraju stajati samo dvije kronične dijagnoze – silno skromni zapremninom smokić kurčić ili klasična godišnja nejebica. Nema trećeg. To su oni ljudi koji za seks saznaju preko svoje, mua daj pusu, desne ruke, kao uostalom i koliko knjiga godišnje pročitaju. I sve ih smeta što nisu njihovi svjetonazori. Jer sve drugo ne valja. I odmah je prijetnja.
Sami biramo što slušamo
“Fear leads to anger. Anger leads to hate. Hate leads to suffering…” kaže master Yoda. Ili “Fear leads to panic, panic leads to pain Pain leads to anger, anger leads to hate…” kaže Joe Talbot iz IDLES-a. Obojica su sjajno deklinirali ove koji strahuju od tuđeg i drugačijeg, a vrata su do vas. Frustre mustre. Frustracija je kao i depresija opaka bolest 21. stoljeća, samo se za nju gotovo nikad dok nije prekasno ne izdaju dijagnoze. A onda se broje tijela koje ostanu iza frustriranog.
S druge strane ograde, umjesto ljutnje, žući i bubrežnih kamenja, ono što svakako možete jest – upaliti mp3 player sa svojom omiljenom glazbom ili dati mjesta Mozartu da ispere svu tu hnca hnca tiraniju. I pustiti ultimativni soundtrack desetsatnog padanja kiše uz zvuke piana. Tip top tap.
I spremiti se za plažu.