Talibani su sve zasrali. Baš kad se spremalo pozlatiti i pričestiti kako je “a jes ti kumeš’ ne procijepljen” postao novi “disibijou Devesprve” Al Quaida opet jaše na Bliskim Istocima. Rat je opet pogonsko gorivo globalne pop kulture.
In medias res su likovi sa šamijama dok uzvikuju islamističke chantove vjerujući kako ih hudi katoličko židovski svijet zapravo pokušava naguziti jer njihov Bog Otac nosi drugačije šamije i na druge spike zajebava svoju pastvu. Blitzkrieg taktikom su zauzeli Afganistan za tjedan dana i preuzeli vlast, resetirajući taj dio svijeta na negativnu nulu i opet spuštajući spotlight na njihove ratokracije. Ukratko.
Jer tamo pale, ubijaju, kolju i gaze…
Umjesto komentiranja oslobođenja imovina Britney Spears, planove odlaska na novu turneju Stonesa bez Charlieja Wattsa, tužnog mahanja bijelim zastavama po pitanju svađe oko imanja imovine Nikole Tesle i Đonija Štulića, u pauzama skrolanja nove porcije vijesti o velečasnom preprodavaču CD-ova Miri Škori, novim kožnim torbicama Marka gej je okej Grubnića, Boži bradatoj Vrećici i njegovim ah tako chiiiic ekstravagantnim turbanima, svijet dijeli video plača djevojčice iz Afganistana dok zapomaže što će s njom biti sutra. Jer tamo pale, ubijaju, kolju i gaze.
Da nismo sebični i egocentrični, odsječeni i nezainteresirani, svijet bi u stvari full trebao stati. Svi
Od tuđeg jada samo je zapomaganje i online jokanje lažnih moralista gadnije. Od tuge jadnih žena, djece i ljudi 1500 km odavde. I umjesto da je dječja logika ona vladajuća. I da je utopizam i naivnost nimalo podsmjehujući state of mind, pa da dežurna vojska online sarkastičara ne trenira svoje male kurce liječiti zajedljivim komentarima. Da nismo sebični i egocentrični, odsječeni i nezainteresirani, svijet bi u stvari full trebao stati. Svi. Selo spika. Dok se ne dovede u normalno stanje po provincijama najzaostalijih zemalja četvrtog svijeta da jedno jedino dijete ne umire u neživotnim uvjetima ili žene moraju zucnuti bez muževljeve dignute obrve.
Dok se humanizam ne postavi na pijedestal vladavine prava nad ekonomijama pa ne natjeraju nevladine i vladine organizacije na asap hitno rješavanje takvih žarišnih točaka. Igdje. Pa kad se riješi, e onda se opet pokrenuti.
U zadnji zarez onaj đir „Kad bi svi…“, ljudi na svijetu. Ali to je bez veze i nemoguće. Nema tu računa za kavu od 270 kuna u Dubrovniku ni 89.000 kuna iz nekog restača na Hvaru i Rabu. Neka nama naših ratova, vratite nam pravo na bijes. Kakve tuđe patnje, kakvi Afganistani, come on.
Tako je grah pao
Jer realno zašto bi marili? Imamo ljeto, turizam, projekte, poslove, obitelji, Facebooke, Instaće, TikTokove,YouTubeove, Googleove, uspješni smo i sretni. Nemamo rat, rak, koronu, metke, bombe na pragu isto više nemamo.
Rat je tamo negdje, na svakoj strani svijeta se tu i tamo, pop kulturno pokolju i popušketaju. Nit ne možemo biti ništa drugo nego moralni pa slati empatiju u svemir. Ono, nivelirat kozmičke energije pa gnjecat o univerzalnom dobru i kumuliranju pozitivne energije. Pa sjest u indijanske poze i kljucat suncu jogetine u ranu zoru. Pa molit. Pa srat malo na mrežama kako je to grozno i zgražat se. Pa otić na brudet od škampi i fotkat zalazak sunca. I hladetinu. Jer realno što bi drugo trebali?
Koga je tiskala kita kad je tu bio rat osim pasa rata? Tako je grah pao. Jebi ga, tako će i ovu uplakanu malu sutra silovat i ubit. Bit ćemo tužni tri šmrca. Netko se rodi u Rvackoj. Netko u Afganistanu. Netko dobije na lotu. Netko glasa za HDZ i SDP i DP. Razmišljat ćemo kako ne Možemo pomoći, a baš bi da Možemo. Pogledat ćemo naše klince. Zdrave, musave i debele. Fino od ljetnog sunca posmeđene. I muževe. I djevojke. Slijegnut ćemo ramenima i nastavit bit ljudi. Sebični. Odurni. I predivni. Koji bez podjebancije mogu napisati #volimstosevolimo ili #ljubavseljubavljuvraca.
Svako toliko bude tih situacija po svijetu kad tuđi jad ima soundtrack nečijeg ljeta.
I nastavite plutati…
I ljudi će vrlo suptilno i logički precizno poput Petre Božićke izracionalizirati: “Ne može moj život stati zato što se na drugom kraju svijeta odvija tragedija neviđenih razmjera. Ali da me boli sudbina žena i djevojčica u Afganistanu, boli me. Da mogu napraviti nešto da pomognem mimo sharea, napravila bi to. Meni je nevjerojatno da u 21. stoljeću itko šuti dok se nekog siluje, bičuje i kolje. A kad smo već kod silovanja… i kod nas se siluje, pa žrtve ispaštaju dok silovatelji hodaju slobodni s par sati dobivenog rada za opće dobro. I opet cijelo (kakti uređeno) društvo gleda, a nitko ništa ne poduzima. Očito imam prevelika očekivanja, mi smo nesposobni sebi pomoći, a kamoli nekom drugom”.
I ne može. I ne mora.
Ali ne bi bilo uopće loše zapravo da stane. Planet Štrumpfovi. Svi za jednog… Kad se male ruke slože i sve te bractvoijedinstvo pizdarije kojima su nas samo gadili u predinternetsko doba
Mitar, lik bez obje noge, djeda s plaže Kostanj, sedamdeset i neka, ex prvak Juge u motokrosu, pliva pored i kaže: “Nikad se ništa ovdi ni tak dobro sijalo ka mržnja”. Pa nastavi plutat. U prijevodu: vratite nam naše ratove jer… tu tu tu nema nam pomoći, tu du rup pa turururub….
I nastavite plutati.