Jeste skužili kako je 21. stoljeće ubilo snažnu glazbu? Dugo, dugo, dugo, predugo nema glazbenog praska, pokreta, drmanja, da se globus strese. Sve neka metiljanja i ništa. Od 21. stoljeća ne postoji relevantna i referentna glasna glazba. U svijetu naravno, a kod nas pogotovo.
Zagrmio je El Bahattee s Amenom i nestao, povukao se. Jedini je Damir Avdić ostao grmit svakih toliko objavljujući aktualni glazbeni mainstream horror. Izbivajući kao iznimka za pravilo da je mobitel mlakost poškropila potrebe nekih novih klinaca za buntom i bilo kakvim poistovjećivanjem s reakcionarnom glazbom. Glazbom koja im govori nešto o njihovim životima.
Svakih desetak godina neki bunt
Nekad je sve išlo u cikličkim krugovima. Svakih desetak godina neki bunt, neki pokret, neka glazba sa sirenama, neka mala glazbena revolucija. Punk je razdrmao ustaljeno temeljno drkanje stadionskog rocka i vratio stvari u garažu od Ramonesa do The Clasha (1976 – 1979), pa je rap postao buntovnom glazbom da bi Public Enemy nastavili bit opasni (1988. – 1992.). Pa se dogodio prasak Seattlea i nezavisne scene pa su za Nirvanom, Pearl Jamom, Soundgardenom, Mudhoneyem, Alice In Chains, Rage Against The Machine gruvali i gomila bendova se složila za njima od indie scene Pixiesa, Sonic Youtha, Nomeansno, Jesus Lizarda etc (1991 – 1995), pa su se raspali RATM (2000.) i otada muk. Tajac. Nula. Ništa više važno.
Tu i tamo bi kao repatice bljesnuli i zagrmjeli Cave preko Grinderman, At The Drive In, ali bazno već skoro 20/25 godina ničega. Tišine. Otkad je umro Killmister Lemmy iz Motorheada, nestalo je grmljavine. Onima koji grmljavinom čuju Foo Fighterse sućut, uz sav respekt prema dobrim namjerima dobrog čovjeka Davea Grohla.
Ima Daughters. Ima Idles. Ima Sleaford Mods. Ima Run The Jewels. Ima premalo. Ima mobiteli i 21. stoljeće.
Kad ne voliš metiljave pling plong bendove, likove s bradama i kariranim košuljama koji pjevaju i ciče emo na foru Thoma Yorkea, onda i nije neki izbor u izlogu. Ili ako ne pušiš tetovirane trepere. I prastare metalce koji još uvijek drkaju na Iron Maiden, Metallicu i čekaju Gunse i AC/DC da im se vrate. Taj bezmudni postmodernizam. Taj emo. To 21. stoljeće. Dosada živa.
Dvadeset godina prekasno – možda…
U takvom kontekstu prasnut će vijest kako se 17. rujna ove godine u Areni Zagreb slijeću Rage Against The Machine u sklopu dvaput koronom prolongirane turneje Public Service Announcement. Zajedno s gostima Run The Jewels, posljednji pamćeni glazbeni revolucionari Zack De La Rocha, Tom Morello, Tim i Brad će grunuti sold out koncert u nekoliko sati. Konačno. U stankama čekanja novog studijskog materijala i Zackovog solo debi albuma, ukazavanja instrumentalista Ragea s drugim vokalistima kao Audioslave s pokojnim Chrisom Cornellom ili Prophets Of Rage s Chuck D.-om i B Realom u trajanju od dvije sezone (s kojom su gažom propisno razdrmali zagrebačku Šalatu).
View this post on Instagram
Dvadeset godina prekasno. Možda. Sponzorirano. Moguće. Samo zbog love. Nije isključeno. Još će se pronaći šarolikih online skeptika i sumnjičavaca koji će pokušati dovesti pod znak upitnika ovaj retro event.
Ono što nikad neće moći dovesti pod znak upitnika jest silina kojom je ovaj bend dekadu napona snage od 1991 do 2000. isporučio četiri fantastična studijska albuma (tri autorska i jedan obrada) i jedan pamtljivi live. Kresanjem nukleusa atomske bombe crossover amalgam funka, rapa, rocka, metala kao rietjo kada ja zapalio masu rolajući neponovljive ritmove, bljujući vatru srditih stihove u maniri najopakijih realnih buntovnika svjetske reakcionarne glazbene scene. Onih s dosegom MC5, The Clasha i Public Enemyja prije njih, a Idlesa nakon.
Pečat pod životni moto
Isto tako neće moći dovesti u pitanje revolucionarnost i pokretačku silu njihova zvuka, bijes De La Rochinih stihova, originalnost Toma Morella kao rijetko kojeg solo gitarista nakon Jimija Hendrixa koji je ponudio unikatni zvuk gitare. Niti stišati funkee bombe ritam sekcije Brada Wilka i Tima Commerforda koji su uspjeli izvući ples bombastičnim pogo ritmovima.
Isto tako još manje će moći ubiti sjećanja musavog klinca kojem je natpis s prvog istoimenog albuma da su svi zvukovi čuti na albumu proizvedeni isključivo gitarom, basom, glasom i bubnjevima izvrnuli naopako poimanje glazbe i #sigurnost# ratnih ‘rvackih devedesetih. Istodobno je bijesni poklič refrena “Fuck You I Won’t Do What You Tell Me” opisao dobar dio odgojnih mjera i stava prema establishmentu, jednako kao što su starijoj braći Pistolsi pokušavali značiti utjelovljenje bunta i životnih stavova. Nešto uz što se moglo vezati, onelinerski poistovjetiti i lupiti pečat pod životni moto.
View this post on Instagram
Niti će uspjeti umanjiti doživljaj 8. veljače 2000. kad u ljubljanskom Tivoliju prisustvuje najboljem dvoranskom koncertu svih vremena. U poredbi s nekoliko tisuća što klupskih, stadionskih, arenskih, hipodromskih open airova na kojima se razvrstala sva sila bendova, izvođača, glazbene povijesti i sadašnjosti. Od momenta završetka Asian Dub Foundation kao predgrupe i trena kad su zatulile sirene prije početnih taktova “Testify” RATM furiozno uletavaju nikad prije ni poslije doživljenog dvosatnog skoka šest tisuća duša cijele dvorane do razine mikro potresa. U sklopu promo turneje s albumom “The Battle of Los Angeles” razvalili su i samljeli uživo, pokidajući komadiće svega što ste dotad mogli vezati s generacijski im metiljavim nu metal pozerima poput Korna, Limp Bizkita, Deftonesa i sličnih prolaznih čmrljenja. Isto kao što je sponzorirano okupljanje 2008. i svjedočenje njima na Nova Rock festivalu u Nickeldorf open airu u Austriji kasnije dovelo u pitanje sve te revolucionarne stisnute šaketine podignute visoko u zrak iza petokrake kao simbola slobode.
View this post on Instagram
Nikad nije bilo moguće komercijalizirati niti preplatiti osjećaj
Komercijalizacija slobode. OK, moguće. Ono što nikad nije bilo moguće komercijalizirati niti preplatiti je osjećaj. Osjećaj zahvalnosti adresiran momcima čije su vas bombe odgajale poput trećeg roditelja, proširivale vidike kretanja glazbom i pop kulturnim marginama što dalje od establishmenta. Taj problem s autoritetima je nešto zbog čega ćete otići ljetos uživati u IDLES-ima na In Musicu slušajući referentan band u naponu snage. A na RATM ćete iz pijeteta. I plesat na jedan od najvažnijih rap bendova scene danas Run The Jewels.
Kao što je jedan prika rekao kad je išao gledati velikog produkcijskog maga Stevea Albinija sa Shellacom umjesto s Big Blackom ili Rapemanom (tada je bio premali), a drugi kad je u poznoj dobi pohodio svirke Chucka Berryja, Little Richarda i Jerryja Lee Lewisa ili treći Micka Jonesa u nekim nevažnim post The Clash inkarnacijama – išli su gledati prisutnost. Respect je to. Nije lovljenje duhova mladosti ni prošlosti, već odavanje počasti. Plaćaš im i odužuješ se za svaki stih kojim su crtali adrenalinski dio tvog lika u vrijeme kad si htio živjeti punim plućima, a domaća stvarnost je nudila rat. Kao Beastie Boysi, Public Enemy ili The Jesus Lizard, RATM su ponudili izlaz. Zbog njih se glazba događala i formirao stav. Tog se ne odričeš s godinama.
Pitanje je strasti. Onoga što je s uključenim mobitelima na koncertima nepovratno nestalo.