Šogorica me za rođendan vodi u kazalište u Ljubljanu. Gledat ćemo – Još uvijek Alice. Možda ste pročitali knjigu istog naslova, po kojoj je napravljena predstava, ali i film iz 2014. godine, s Julianne Moore u glavnoj ulozi. Glavna protagonistica priče je Alice Howland, ugledna profesorica kognitivne neuroznanosti, majka troje djece i sretno udana žena koja ubrzo nakon pedesetog rođendana počinje primjećivati znakove poput zaboravljanja riječi i gubitka orijentacije. Poput dana kada nije mogla pronaći put kući, jer nije prepoznala trg kojim je svakodnevno prolazila.
Zaboravljanje je postalo učestalo, riječi koje je znala napamet, postale su neuhvatljive. Usred predavanja, izgubila bi nit misli. Bila je frustrirana i uplašena. Ubrzo joj je potom dijagnosticirana rana faza Alzheimerove bolesti, od koje je bolovao i njezin otac, a postojale su i mogućnosti da tu istu bolest naslijede i njezina djeca. Knjiga/film/predstava uvodi nas kroz tako u Alicein svijet, u unutarnju borbu žene koja se suočava s gubitkom sebe, pokušavajući pritom sačuvati nijanse onoga što je bila. Ukratko, ali to je otprilike srž priče. Kako sam prije pogledala film, nisam odmah bila sigurna li snagu za tu istu priču, ovaj put uživo na kazališnim daskama. Jer gledati film kod kuće i doživjeti kazališnu predstavu nisu ista iskustva – bol jače odzvanja na kazališnim daskama (barem meni).
Borba za identitet
Iako je priča o Alice Howland priča o bolesti fiktivnog lika, ona se zapravo bavi slagalicom našeg identiteta. Točnije, pitanjem tko smo i kakvi su prema sebi i drugima kada izgubimo ono što je najjači dio naše slike o nama, ono što najviše volimo biti ili raditi. Njezina borba s Alzheimerovom bolešću nije samo borba s gubitkom pamćenja. To je borba za identitet.
Tko sam ja ako izgubim…(svatko može tu rečenicu završiti za sebe).
Ima jedna scena u filmu, sjećam se da sam je nekoliko puta gledala. U toj sceni Alice drži predavanje na znanstvenoj konferenciji i to na temu svoje bolesti. Stoji za pultom, na pozornici, oči brojnih kolega i znanstvenika uprte su u nju. Nekoć vrhunska znanstvenica tada čita predavanje s papira, koristeći pritom žuti marker. Zašto? Jer podcrtava rečenice dok ih izgovara kako ne bi izgubila nit. Ili zaboravila gdje je stala. Kako predavanje odmiče, ona je sve više ovisna o tom žutom markeru. „Sve što sam radila, izgubila sam, sve što sam bila, više nisam (…) iako gubim, borim se – borim se ostati povezanom s onim tko sam bila, živim u trenutku. I to je sve što mogu, trudeći se ne ubijati samu sebe zbog gubljenja…Sjećanje na ovaj trenutak ću možda zaboraviti do sutra, ali toliko mi znači govoriti pred vama danas – hvala vam na ovoj prilici, za mene je to cijeli svijet,“ dio su riječi s toga papira.
Sutra je nepredvidivo
Kada gubimo, bivanje u sadašnjem trenutku je jedino što nam preostaje. Sutra je nepredvidivo, a možda i nedokučivo. Dodir, pogled, riječ, miris, zvuk, osjećaj sadašnjeg trenutka zapravo je jedino što zaista imamo, a bolest nas snažno suočava s tim. Sve drugo je postaje gotovo nepodnošljivo. U ovoj sceni, Aliceina borba s vlastitim umom postaje vidljiva, ali isto tako i njena odlučnost da komunicira i bori se protiv napretka bolesti. I dala je ama baš sve od sebe, jednako kao i njezina obitelj.
Film i predstava nastali su dakle po knjizi Lise Genove, Još uvijek Alice. Knjiga je prevedena na 37 jezika, a navodno je prodana u više od 2,6 milijuna primjerka. Lisa Genova je i sama neuroznanstvenica, no detaljnije je istražila bolest tek nakon što je njezina baka oboljela od nje. Tada je zapravo shvatila kako je puno materijala dostupno iz perspektive osoba koje se brinu o pacijentu, ali ne i iz perspektive same oboljele osobe. Pa je svoja istraživanja, iskustvo s bakom, sve što je znala i učila iskoristila kako bi napisala takvu knjigu – o svijetu koji je počeo pucati po šavovima i u kojem je svaki dan postao izazov, a da je pritom jezik jasan svima. Takav svijet gubitka nije svijet iz knjiga, on je stvaran za svakog tko se suoči s tom ili bilo kojom teškom bolešću. Alice je bila moćna žena, ponosna na svoj intelekt i sposobnost razmišljanja. No, s bolešću je njezin um postao njezina tamnica, a njezina najveća moć je ustupila mjesto nemoći.
Strah od gubitka
No meni njezina priča nije samo priča o (njezinoj) bolesti i gubitku. Iako bismo svi rekli da nam je jedino zdravlje bitno, toga nažalost postanemo najviše svjesni tek ako obolimo. Ne kaže se uzalud da zdrav čovjek ima stotine želja, a bolestan samo jednu.
Dok se okolnosti više-manje poklapaju s našim očekivanjima, jurimo životom kao po traci. U takvim trenucima je vjerojatno suočavanje s tuđim teškim pričama bolno, pa nije čudno što mnogi takve (stvarne ili fiktivne) priče radije izbjegavaju. Vjerojatno iz straha od gubitka svega onoga što najviše povezujemo sa sobom.
No ako imamo privilegiju da smo zdravi, ovakve nam priče pružaju priliku za suočavanje sa sobom. A i da se malo odmaknemo od čvrste predodžbe o tome tko smo, ali i od naše slike prema drugima. I nije važno sada što je ono na što se najviše naslanjamo – uloga kod kuće ili u obitelji, pozicija na poslu, odnos s partnerom/icom, stručnost u nečemu, priznatost u nekoj struci ili među nekim krugovima ljudi, utjecaj ili možda bogatstvo, izgled tijela, natruhe mladosti, bilo koje aktivnosti, doista bilo o čemu vjerojatno i najviše govorimo – kako bismo se odnosili prema sebi i drugima ako bismo izgubili upravo tu ključnu komponentu svog identiteta?