Subota, 24 srpnja, 2021

Mixer jednog imidža: Anthony Hopkins i nepodnošljiva nemoć života 

I u filmu 'The Father' (kao i ulogom Hannibala) Anthony uprizoruje arhetip ljudske nemoći u svim svojim nijansama. Hopkins kao starac Anthony razbija u najsitnije komadiće mit o iluziji lakoće starenja i ugodi smiraja života

Kako biste se osjećali da u ovom trenutku prolazite gubitak sjećanja, zbunjenost i frustriranost? Koliko snažno boli trenutak u kojem nas netko naš, ono baš naš ne prepoznaje? Kako boli trenutak u kojem se emotivno raspadamo i u smiraju života pretvaramo u bespomoćno, ranjivo dijete u pidžami koje čezne za majčinim zagrljajem?

Kakav je okus života u kojem nestaju obrisi lika koji smo bili i ostaje samo sigurnost ručnog sata i vječno pitanje ‘tko sam ja’? Sve to, a ponajviše pitanja o nemoći života koji se gasi možda postavite sebi gledajući film ‘The Father’ i Oscarom nagrađenoga Anthonyja Hopkinsa koji nevjerojatnom preciznošću uprizoruje stranicu nemoći na kraju moćnog života. 

“…Ništa ne očekujem i sve prihvaćam. I to toliko olakšava život”

Sir Anthony Hopkins rođen u Walesu rođen 31. prosinca 1937. godine, jedan je od najistaknutijih hollywoodskih glumaca i glumačkih legenda.
“Moja filozofija je: Ne tiče me se što ljudi govore o meni i misle o meni. Ja sam ono što jesam i radim to što radim. Ništa ne očekujem i sve prihvaćam. I to toliko olakšava život”, znao je Hopkins reći o sebi kada bi ga pitali o životu i uspjehu.  

Hopkins je počeo raditi u filmskoj industriji krajem 60-ih godina, no prve je zapaženije uloge igrao zapravo 80-tih, i to u Lyncovu ‘Čovjek slon’, potom u ‘Bountyu’ Bernarda Williamsa te u filmu ‘Satima očaja’ Michaela Cimina. U 90-tim je potom glumio u filmovima od ‘Howards Enda’, ‘Drakule’, ‘Chaplina’, ‘Na kraju dana’, ‘Zemlje sjena’, do ‘Amistada’ i ‘Zorroa’. Glumio je s Bradom Pittom (‘Legenda o jeseni’ i ‘Upoznajte Joea Blacka’), ‘bio’ je predsjednik (‘Nixon’), ali i umjetnik slikar (‘Godine s Picassom’), upoznavao je granice mogućeg u filmu ‘Na rubu divljine’.
Sljedeće je desetljeće započeo s ulogom Lectera u ‘Hanibalu’ te u ‘Crvenom zmaju’, potom je glumio u filmovima ‘Potonula srca’, ‘Tragovi na duši’, ‘Dokaz’, ‘Legenda o motoru’ i ‘Slom’. U osmom desetljeću glumački otisak ostavlja ulogama u filmovima ‘Upoznat ćeš visokog tamnog stranca’, ‘Hitchock’, ‘Thor’, ‘Westworld’, ‘Dvojica papa’.

Sa 83 godine najstariji glumac koji je ikada dobio Oscara

Anthony Hopkins je dva puta u životu dobio Oscara za najbolju mušku ulogu. Ukupno je bio nominiran šest puta, četiri puta za glavnu ulogu i dva puta za sporednu. Prvi put (1992.) je dobio Oscara za ulogu Hannibala Lectera u filmu ‘Kad jaganjci utihnu’, drugi put (2021.) za ulogu Anthonyja u filmu ‘The Father’. Kažu da je sa 83 godine najstariji glumac koji je ikada dobio Oscara. Nije bio na dodjeli Oscara i nitko nije održao pobjednički govor u njegovo ime. 

Umjesto pobjedničkog govora pred Akademijom, on je taj dan (prije dodjele) održao ‘govor’ uz grob svog oca. Izgovarajući strofu pjesme velškog pjesnika Dylana Thomasa ‘Ne idi nježno u tu laku noć’, ponovno je podsjetio na smrt kao vječnu sjenu životu. Dan poslije nagrade, videom je poručio kako u 83. godini nije očekivao takvu nagradu, zahvaljujući Akademiji, ali i odajući počast preminulom glumcu Chadwicku Bosemanu, za kojeg se očekivalo da će posthumano dobiti ‘Anthonyjev’ Oscar.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Anthony Hopkins (@anthonyhopkins)

Anthony razbija u najsitnije komadiće mit o iluziji lakoće starenja…

I u filmu ‘The Father’ (kao i ulogom Hannibala) Anthony uprizoruje arhetip ljudske nemoći u svim svojim nijansama. Hopkins kao starac Anthony razbija u najsitnije komadiće mit o iluziji lakoće starenja i ugodi smiraja života.
Uvlači nas potpuno u ‘svoj’ um, tjerajući nas da osjetimo i gubitak, i frustriranost i nemoć, ali i natruhe iluzije moći. „The Father’ prenosi tako demenciju u prvom licu, i to licu oca koji je izgubio sadašnjost i licu kćeri koja je izgubila oca koji je još uvijek živ s njom. Starac Anthony (Anthony Hopkins) u devetom desetljeću života živi život koji se raspada po šavovima kao
patchwork, koji on/oni potom pokušavaju ‘zakrpati’, miješajući mjesta i uloge. Anne (kćer), koju glumi Olivia Colman (također nominirana za Oscara ove godine), žrtvuje svoj život kako bi se brinula za oca, pokušavajući mu organizirati njegovateljice i pomoć koja mu je potrebna.

No, Anthony ne može prihvatiti da je izgubio moć (ali i kontrolu nad životom) te progonjen strahom pitanja ‘što će biti sa mnom’ pokušava demonstrirati pravo na odabir. Jednako kao i Anne, pravo na odabir svog života, neovisno o krivnji i patnji zbog nemoći potpune posvećenosti životu oca.
Ovo je film i o tome kako svaka osoba pokušava najbolje živjeti život koji joj je preostao, s onim što ima na raspolaganju, a Anthony Hopkins (ali i Olivia Colman) to prikazuje s nevjerojatnom vještinom uvjerljivosti. Je li to nagon za preživljavanjem kojim se borimo s nemilosrdnim prolaskom života ili je to ‘njihova’ priča, ne znam. No, starac Anthony na kraju filma (života) bolničarki (pandan liku kćeri) kaže: “Osjećam se kao da gubim sve lišće, nemam više gdje spustiti glavu. (…) Moje grane su gole na kiši. Ne znam hoću li ću biti spreman za vožnju.”

 

Starost, bol, snaga Oscara i ove uloge

Gledajući ovaj film, prisjećala sam se svojih zadnjih dana s ocem i nepodnošljive boli rastanka, koji su nagoviještali bolnički zidovi, a ja ga nisam mogla/znala primijetiti.
Ne znam koliko boli kad te netko tvoj, netko najbliži pita: “A tko si ti?”, kao što je Anthony upitao Anne nakon što se vratila iz dućana (jedna od nekoliko scena oko koje se vrti dio filma). No, starost je teška, ponekad i sebična, i nemoćna.
I o tome treba govoriti jer se bol možda smanji proporcionalno snazi iluzije. Možda zapravo u tome leži snaga Oscara i ove uloge. Nakon filma, uistinu ne znam je li teže izgubiti oca dok je još živ ili izgubiti ga za zauvijek. No, ako još uvijek imate oca, zagrlite ga i recite mu da ga volite. Meni su to bile zadnje riječi mojem.

Fotografija: @anthonyhopkins

Pročitajte još...

Mixer jednog imidža: Mona Lisa – osmijeh koji vrijedi milijune, a skriva mračno doba za žene  

Predsjedničke retoričke akrobacije u obliku pokušaja da ga percipiramo kao autoriteta koji "zna kako promatrati" i sukladno tome izgovarati stavove, motivirale su me na istraživanje priča u pozadini slavnih žena, čiji osmijeh možda vrijedi milijune, ali iza sebe krije nemoć doba u kojem su živjele ili žive danas

Mixer jednog imidža: Osebujna i ambivalentna retorika Zorana Milanovića

Na obljetnicu prve godine predsjednikovanja došlo je vrijeme posvetiti tekst imidžu Zorana Milanovića, osobi koja se ne libi po svojoj volji i odluci prikazati svoje retoričko lice i usmjeriti strelicu govora na temu/metu koja mu u danom trenutku dođe na megdan. Osebujno i ambivalentno, katkad ad rem direktno, smisleno i sadržajno, a katkad upitnog smisla i svađalačko

Mixer jednog imidža: Političarka novog doba – video igrica kao ‘tržnica’ za mlade 

Mladi ljudi su za naše političare i dalje samo slovo na papiru, neka maglovita skupina ljudi kojoj nikako da se približe i prepoznaju njihov jezik. Ne moraju, doduše, igrati igrice, ali nisu se niti potrudili pronaći način kako privući njihovu pažnju (po dobrom), niti se bave temama koje su njima važne - osim naravno načelno

Mixer jednog imidža: Postoji li hrvatski Roger Stone ili naši političari soliraju?

Je li u navadi političara opravdati svoje (često nevidljive) rezultate tako da prstom ukažemo na potencijalnog krivca - za problem koji ne bismo niti imali da on/ona nije poželio/la doći do oruđa moći...

Povezano

Mixer jednog imidža: Slaven Škrobot i nevjerojatna snaga kreiranja života

Onaj dečko s početka ovog teksta koji je nekoć plutao po prostranstvima prosječnosti, potom doživio tragediju života, danas uprizoruje nevjerojatno snažan arhetip snage. Unatoč ili upravo zbog dijagnoze tetraplegije

Mixer jednog imidža: Mate Rimac – Tesla novog doba 

Za mene, Mate Rimac je predvodnik neke nove generacije (pod nove ne mislim na godine/starost) koja će Hrvatsku spojiti sa Zapadnom Europom i konačno nas odvojiti od percepcije Istočne Europe i "mentaliteta palanke"

Mixer jednog imidža: Smrt kao oruđe podjele – Lady Di u beskrajima interpretacija

Diana kao simbol antipoda pa i prijetnje za vrijednosti i običaje dinastije Windsor i danas vreba iz kipa u parku, skrivajući u svom pogledu u daljinu možda i pokoja pitanja koja bi postavila sama sebi danas

Mixer jednog imidža: Es Devlin – dizajnerica koja pomiče granice poznatih okvira

Poznata dizajnerica, scenografkinja, umjetnica nevjerojatne kreativnosti stvara principom urona poznatog u nepoznato i novo. Nevjerojatan talent, ali i hrabrost i umješnost u komuniciranju svojih ideja, vinula ju je daleko izvan poznatih okvira prosječnosti

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime