Meni je dokumentarac o Megan i Harry prosječno plitka ekranizacija priče o zabranjenoj ljubavi – ako ga gledam kao obični dokumentarac. Priča je prikazana stereotipno, klišeizirano zamotana u mit o borbi Davida protiv Golijata. Dakle, nevrijedno sekunde gledanja.
ALI – kao što uvijek ima neki ali – ako dokumentarac gledate jer vas zanima proučavanje neke perspektive, stvari se mijenjaju. Moja znatiželja je uvijek nekako usmjerena na proučavanje manipulacija. Uz takav “predumišljaj” kod gledanja, ovaj dokumentarac mi je odličan. Dok gledam/slušam nešto, ne prestajem razmišljati o tome što je netko naglasio, što je izostavio, tko ima korist od klišeiziranih prikaza. Ili što mi je još jako zanimljivo promatrati kad nešto gledam – odabir jezika, stila, situacija, aktivnosti, odnosa i slično. Tako se naime razotkriva odgovor na pitanje o tome kako je “kreator” sadržaja procijenio publiku i jesu li više tip za lagane sadržaje, oko kojih ne moraju razmišljaju ili su skloni promišljanju. Što se tiče Harry & Megan – nije teško pogoditi kako je procijenjena publika. Dovoljno je 20 minuta prve epizode.
Tko je ciljana publika?
Naočigled ciljaju na publiku koja želi jednostavne poruke, jednostavne radnje, klišeizirana i romantizirane poput radnji u nekoj sapunici. Radnja se prikazuje kao borba za svoju reputaciju, pritom se u toj borbi za sebe suptilno nazire borba protiv njih – opisi se ne izgovaraju direktno jer bi moglo biti utuživo. Zamislite da direktno spomenete optužbu za na primjer rasizam ili neko drugo unižavanje. Paf – tužba.
A ako koristite rečenice poput “(…) mržnje prema nama u posljednje tri godine, pogotovo prema mojoj supruzi i -(pauza, osmijeh) sinu” (…) zabrinut sam za sigurnost svoje obitelji (…) dužnost štiti obitelj i kao članu obitelji (…) obveza mi je razotkriti eksploataciju i korupciju u našim medijima (…) nitko ne zna cijelu priču, ali mi znamo cijelu priču (…)” – puno ste rekli, a ništa rekli niste. Savršeni spoj poruke i cilja. Ili kad Megan govori “(…) zapravo samo želim pobjeći od svega ovog. Ne znam što više da kažem. (…) uništavaju nas jer ne prihvaćano ono što oni žele.(..)”.
David koji se bori protiv Golijata
Savršena ekranizacija Davida koji se bori protiv Golijata. U mitu o Davidu i Golijatu David je mlad, slab ali hrabar. Golijat je ogroman ratnik od 3,5 metra s moćnim štitom (57 metara), najbolji je vojnik, silovit, moćan i nemilosrdan. David pobjeđuje običnom praćkom koju svatko može imati i pogotkom kamenčićem u čelo. U ovom metaforičkom ratu u kojem se Megan i Harry bore za svoju reputaciju (reputacija je i kraljevska sveta tema), praćka Megan i Harry je dokumentarac koji na trivijalan način prikazuje njihovu priču.
View this post on Instagram
Amerikanizacija i simplifikacija intime i svakodnevnog života postaje njihovo oružje koje je za npr. William i Kate nedostižno, zapravo i na određeni način – zabranjeno. William i Kate imaju ruho Golijata – snagu, moć i neprobojan štit između pučana i plemića. Ali i stoljetnu tradiciju i simbol britanskog identiteta.
Kako pučani vode svoju borbu?
U svakom slučaju, meni je tako zabavnije gledati tuđe prezentacije od jednostavne konzumacije sadržaje. Dale, ako pogledate dokumentarac iz te perspektive – vidjet ćete da je “pun pogodak”. U konačnici, nije to tek tako neki dokumentarac. Uzgred budi rečeno, The Guardian je live streamao lansiranje prve epizode. Britanski parlament je najavio neke pravne intervencije – u svakom slučaju, ovakvo uprizorenje “rata za reputaciju” se događa po prvi puta i to tako da se uzročno posljedičnoj matrici uokviruje ljubavne priče koja se u duhu najprodavanijih ljubavnih trakavica temelji na mitu jedinstva dvaju svjetova.
Amerikanizacija intime, pojednostavljenje dijaloga i šablonizirani prikazi odnosa, suptilno igranje na kartu (neizgovorenog) rasizma – sve je to oruđe kojim pučani vode svoju borbu (barem u prvoj epizodi).
Njihova privlačnost za masovnu publiku mitološki je prikazana u uprizorenju “jedinstva suprotnosti” – “ona je morala ostaviti svoj svijet kako bi ušla u njegov, isto kao što je on sada morao ostaviti svoj svijet kako bi ušao u njezin” – objašnjava u prvoj epizodi Harry sukus njihova života. Priča je potom udomljena u metaforičku idealizaciju mita o dobroj majci kao uzoru i Kraljici kao nadasve poštovanoj tradiciji. U Kraljicu se “ne dira”, taj je element priče izuzetno važan.
U konačnici, u ovom je dokumentarcu ključni zaplet transformacija plemića u pučanina, a time i najjače oružje u ratu za (metaforičko) prijestolje. Prijestolje je u ovom slučaju vjerojatno vidljivost, snaga medija i naklonost publike. Barem se tako meni čini. Dakle, može li biti više šablonizirano? I promislite, tko ma najviše koristi od tog šabloniziranja i romantiziranih stereotipnih prikaza? Priznajte da vrijedi pogledati, ako zbog ničega, onda zbog tehnika kreiranja sadržaja koje danas prolaze i poticaja na promišljanje o smislu priče, odnosno o tome tko zapravo od ovakvog prikaza ima najviše koristi?