Nedavno sam pročitala intervju s Lore Segal, spisateljicom, čije knjige i kolumne nisam čitala. Do tog intervjua, nije bilo prilike. Ne bih vjerojatno niti tada uzela knjigu u ruke da u intervjuu nije predstavljena kao žena čije su riječi poput čarolije. Žena koja je pisala o iskustvu, ljudima i svijetu kroz prizmu vlastite prošlosti. A prošla je svašta. Od djetinjstva u sjeni Adolfa Hitlera do izbjegličkog iskustva, udaje, majčinstva, smrti supruga, u konačnici i bolesti, starenja i na kraju – smrti. Umrla je ove godine u listopadu i to u 97. godini života. Možda me je u tom intervjuu najviše privukao talent Segal u baratanju riječima, britak um i ogromno iskustva koje ju je podučio raznim životnim taktikama preživljavanja.
Segal je pisala puno, i to o temama koje su svima važne. Jer, budimo realni, u ovom životu nitko neće proći lišo a da barem ne ostari. Segal je rođena 1928. godine u Beču, preživjela je razdoblje nacizma kao dijete, izbjeglištvo i gubitak identiteta i to je ostavilo trag za budući život. To razdoblje života ujedno je tema i jednog od romana. Roman “Other People’s Houses” opisuje egzil iz djetinjstva, iskustvo migracije i preživljavanje, bez moraliziranja i pretjeranih emocija.
Pronicljivo i duhovito prikazuje život
Evo ukratko nešto iz sadržaja. Devet mjeseci nakon što je Hitler preuzeo Austriju, dvanaestogodišnja djevojčica napušta Beč i to putem programa pod nazivom Kindertransport. Zahvaljujući tom programu spašen je velik broj djece židovskog porijekla. Dio te djece, poput protagonistice romana Lore (i u realnom životu) prevezeno je vlakom u Englesku. Djevojčica Lore sljedećih sedam godina provodi u “tuđim kućama” – u domu imućne ortodoksne židovske obitelji Levine, kod radničke obitelji Hooper te kod dviju starijih sestara u strogoj viktorijanskoj kući. Jasno je kako upravo kroz lik dvanaestogodišnje Lore, Segal priča svoju priču.
U knjizi opisuje zapravo ljudsku otpornost, preživljavanje, traženje identiteta, ali bez patosa. Pronicljivo i duhovito prikazuje život ljudi koji su joj pružili dom i to kroz izbjegličke oči. Ako ste ikada u životu osjetili izbjeglištvo, gubitak identiteta, gubitak sigurnosti i stabilnosti u životu, ta će vas knjiga vjerojatno protresti, a možda i izvući sjećanja za koja ste i zaboravili da postoje. Tako je barem meni bilo, jer sam kao teen-izbjeglica živjela u tuđim domovima i osjetila kako je imati dio identiteta koji nije poželjan u određenom dobu. I to je samo jedan od romana.
U romanu “Her First American Segal” kroz likove imigranata analizira predrasuda i uvjerenja istražujući identitet i pripadnost. U zbirci priča “Ladies’ Lunch” bavi se, pak, starenjem i smrću kroz skupinu starijih žena (jer da, starenje je često okrutnije prema ženama što se društvenog tretmana tiče). Te se žene suočavaju sa smrtnošću bez očaja i sentimentalnosti, čak i bez paralizirajućeg straha od prolaznosti, realnost se ne uljepšava – u toj priči nema niti botoksa niti filera. Samo dostojanstvo, humor i lišenost drame. I to sve samo je dio opusa njezinog naslijeđa.
Trauma nije egzotična niti patetična
Kakav je bio njezin stil pisanja? Lore Segal ne ublažava teške teme, jasno imenuje stanje stvari, rečenice su britke, emocije suptilne. Trauma nije egzotična niti patetična, a niste niti heroj ako ste ju preživjeli. Trauma je dio iskustva koje njezine protagoniste čini onakvima kakvi su. Kao što je formirala i nju samu. Pritom nerijetko koristi humor i ironiju, jer je o nekim stvarima lakše tako progovarati. Lore Segal bila je drugačija od većine autora i jer je (sebi) priznavala ono što vidi, u što vjeruje, čak i kad to nije bilo popularno ili prihvaćeno. Zašto je to zanimljivo?
Ljudi su gotovo uvijek nepouzdani pripovjedači ili bolje rečeno, prezenteri vlastitih života. Skloni smo idealizirati, dramatizirati ili ublažavati stvarnost, ovisno o sklonosti poricanja vlastitih nesavršenosti. S druge strane, Segal se ne boji nesavršenosti, zapravo detaljima prikazuje univerzalne istine, što je dokaz snage jezika. Na kraju života nije niti o smrti govorila ili pisala u eufemizmima.
Mixer jednog imidža: Erykah Badu: Modna ikona koja ne igra po pravilima
Pokušava jasno imenovati stanje stvari
Život je u konačnici tijek neizbježnih promjena, a način imenovanja i tumačenja nerijetko su (ne)moćna vesla na tom putu naprijed. U intervju s početka teksta, Segal je priznala da možda ne zna kako živjeti ili umrijeti, ali zna kako iskreno prenijeti iskustvo života u riječima. Dok jedni možda muljaju sami sebe da su važni na ovaj ili onaj način, drugi poput Segal pokušavaju jasno imenovati stanje stvari. Iza sebe je ostavila opus djela koja ne poznaju granice godina, nacije ili kulture. Ostavila je pisanje koje izbjegava klišeje i uljepšavanja, jasnoću misli i neizrecivu moć jezika koja nam omogućuje da se suočimo s vlastitim životima. Riječi su moć i sredstvo koje nas može odvesti u prošlost, pomaže razumjeti sadašnjost i pripremiti za budućnost – kada je to potrebno.