Sigurno ste barem jednom u životu doživjeli da je netko dobio nagradu, materijalnu ili barem pohvalu za nešto, a zapravo ste vi to potaknuli, osmislili, napravili. To se događa svima, u obitelji, na poslu, u prijateljstvima, ali i na razini djela koja su važna za društvo. Povijest je prepuna takvih primjera.
Jedan od njih je Sarah Josepha Hale. Do nedavno nikad nisam čula za nju, sve dok nisam
skrolala po portalu The New York Timesa u kojem autor objašnjava kako je zapravo ona ‘kriva’ za postojanje američkog Dana zahvalnosti, a ne američki predsjednici. Sarah Josepha Hale (1788.–1879.) bila je sve ono što se od žene 19. stoljeća nije očekivalo. Bila je urednica, reformatorica društva, intelektualka, autorica uspješnog romana, prva žena urednica nacionalnog časopisa, vizionarka s jakom mrežom poznanstava, strateški usmjerena i uporna. Karijeru je izgradila dijelom iz nužde. Nakon smrti supruga, pisanje je (p)ostalo jedini izvor prihoda za život. No vrlo brzo je iz potrebe prešla u moć. Hale je godinama uređivala Godey’s Lady’s Book, utjecajan ženski časopis u SAD-u, koji je bio poznat po konzervativnim stavovima.
View this post on Instagram
Tihi feminizam 19. stoljeća
Iz današnje perspektive zvuči normalno da žena uređuje ženski medij, ali u vrijeme Sarah to je bilo jedinstveno mjesto moći. U svijetu u kojem žene nisu mogle glasati, studirati ili javno djelovati, uređivanje najčitanijeg časopisa u zemlji značilo je stvaranje kulturnih normi, običaja i svakodnevnih rituala. Drugim riječima: women power tada nije značio vidljiv položaj u javnosti, nego mogućnost tihog, ali snažnog oblikovanja svakodnevice milijuna. Naime, Hale je podržavala tradicionalne rodne uloge, i kao urednica je poticala žene na brigu o domu, njegovanje moralnih vrijednosti te odgajanje djece u vjeri. Nije podržavala pokret za pravo žena na glasanje jer je smatrala kako aktivno sudjelovanje u politici ograničava moć žene u sferi doma i obitelji, što je za nju bila ključna poluga stabilnosti društva. Iz danšnje perspektive, imala je i izuzetno napredne, ali i nazadne stavove, no u kontekstu 19. stoljeća primjer je ženskog snažnog intelektualnog djelovanja unutar patrijahalnih struktura.
View this post on Instagram
I unatoč tim konzervativnim uvjerenjima, Hale je koristila časopis kako bi se zalagala za obrazovanje žena, pravo žena na posjedovanje imovine i širenje profesionalnih mogućnosti. Pomagala u osnivanju Vassar Collegea, prvog ženskog koledža. Pisala je protiv ropstva i autorica je poznate dječje pjesme na engleskom jeziku, Mary Had a Little Lamb (nytimes.com). Zapravo ta kombinacija tradicionalnog javnog diskursa i strateško guranje ženskih prava iznutra pokazuje koliko je bila zanimljiva, ali i ambivalentna figura američke povijesti.
Dvadeset godina upornosti ove žene rezultiralo je praznikom koji je ujedinio Ameriku
No kako je njezino temeljno uvjerenje bilo da su zajednica i dom ključni za snagu društva, Hale je pokrenula ideju podizanja Dana zahvalnosti na nacionalnu razinu. Od 1846. neprekidno je pisala predsjednicima i vodećim političarima, tražeći da se praznik počne obilježavati u cijeloj zemlji, a ne samo na sjeveroistoku. Većinom su je ignorirali, sve do 1863. Proces je dakle trajao dvadeset godina, izmijenilo se pet predsjednika, Hale nije odustala. I onda se dogodio Lincoln, 1863. godina, rat i prekretnica. Nakon krvavih bitaka kod Gettysburga i Vicksburga, u tamnom trenutku Građanskog rata, Hale je još jednom poslala pismo predsjedniku. Ovoga puta naišla je na otvorena vrata. Lincoln i njegov državni tajnik William Seward prepoznali su što takav praznik može značiti. Lincoln je stoga 3. listopada 1863. proglasio Dan zahvalnosti nacionalnim praznikom. Ta je odluka, gledano iz današnje perspektive, iznimno politički inteligentna. Praznik je bio više od zahvalnosti, bio je poziv na ponovno osmišljavanje nacije, tihi društveni reset, trenutak u kojem se Amerikanci barem jednom godišnje trebaju sjetiti onoga što ih povezuje.
View this post on Instagram
Vjerojatno je upravo taj smisao bio razlog zašto je Hale toliko vjerovala u Dan zahvalnosti, znala je da su priče i rituali temelj svake zajednice i da imaju snagu ujedinjavanja, ali i razjedinjavanja. No nema je u udžbenicima jer je vjerojatno lakše pamtiti onoga tko donose odluku i potpiše dokument, a ne onu koja je godinama radila da bi do tog trenutka došlo. Hale je naime intuitivno razumjela ono što danas potvrđuju teorije rituala i društvene kohezije, a to je da običaji ujedinjuju. U vremenu dubokih podjela i predratnih tenzija vjerovala je kako jedan zajednički, sveamerički praznik može učiniti nešto što politika često ne uspijeva, spojiti ljude različitih saveznih država, kultura, običaja i interesa. Danas se Dan zahvalnosti slavi globalno, makar u ‘soft-power’ verziji: kroz filmove i serije, kroz recepte i kuhinju, kroz popularno-kulturne rituale koji nadilaze kontinente. To je glokalnost u praksi, lokalni američki običaj pretvoren je u globalni simbol zajedništva i obilja, iako se izvan SAD-a formalno ne slavi. A iza ideje stoji (ne)vidljiva snaga jedne žene.
Priča koja mijenja društvo
Priča, ritual i praznik mogu ujediniti ili razjediniti, ovisno o tome jesu li oruđe ili oružje. A činjenje jedne osobe doista može utjecati na cilj. I djelo jedne osobe doista može promijeniti tijek stvari. Sarah Josepha Hale bila je jedna od takvih osoba. Hale nije u udžbenicima, no ostavila je iza sebe rezultat, svijest o važnosti ustrajnosti, znanje o tome kako se društvo može mijenjati ako smo spremni izdržati odbijanja, raditi po svom bez odustajanja. Ostavila je i lekciju o moći simbola te o tome kako promjene dolaze nakon puno malih, ustrajnih i dosljednih koraka.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube