Davidu Beckhamu svijet priznaje uspjeh, pa u dokumentarnom serijalu Beckham (Netflix,
2023.) on govori o svemu, čak i o svom medu. Ne mora se dokazivati, on se prezentira, jer mu može biti. Victoria, s druge strane, u novom dokumentarcu Victoria Beckham (2025.) kroz tri epizode ‘dokazuje’ da je modna dizajnerica. I ona očito želi priznanje uspjeha, što je normalno i prirodno. Je li joj uspjelo? Ne znam. Ovisi o tome tko gleda. Ali čini se da je njezina borba za vlastitu priču teža, okrutnija. A o tome kako je ta priča ispričana, svatko ima svoje mišljenje, no čini mi se da nema nekog vala hypea. Meni je zanimljiva jer volim gledati kako se priče stvaraju. Kako se svijest polako lijepi uz slike, tonove, montažu. Sve je to dio jedne veće konstrukcije, odnosno strategije.
View this post on Instagram
Iskrenost ili samo dobar PR?
Ima li dokumentarac elemente reciklaže? Naravno da ima. Dijelovi su već poznati: uspon Spice Girlsa, njezina identifikacija s javnom personom, brak s Davidom, padovi, financijske krize. Sve su to dijelovi života i identiteta koje publika zna, barem oni koje zanima njezina/njihova priča. I sve je to posliženo u priču s ciljem. Kritika kaže kako je serijal tek PR alat, pažljivo zapakiran komad imidža. The Guardian ga naziva puff pieceom – prelijepo osvijetljenim, ali površnim hvalospjevom. Opet, mislm da je dojam uvijek ovisan o očekivanjima od sadržaja, a i razloga zašto nešto gledamo.
Meni je zanimljiv, sve tri epizode sam pogledala odjednom. Zabavlja me način na koji ljudi oblikuju svoje identitete, kao da slažu vitrine i izlažu odabrane trofeje i suvenire iz prošlosti. Zanimljiv mi je način na koji biraju što će pokazati, a što će prešutjeti. Općenito mi je to nešto što me zanima već godinama i o čemu upravo pišem novu knjigu. Pa tako i kad kavu pijem s ljudima kontroliranih identiteta, zanimljivo mi je u sebi brojati koliko će se puta pohvaliti, posredno ili neposredno. To uvijek nešto otkriva, možda i više nego što bi htjeli. No vratimo se Victoriji i njezinom modnom putu.
View this post on Instagram
Ona je ovim dokumentarcem stvorila prostor za redefiniranje statusa ‘WAG’ (wife/girlfriend
of a high-profile athlete). Kroz tri epizode pokušava pomaknuti fokus s etikete ‘supruga
slavnog nogometaša’ na identitet ‘modne kreatorice i poduzetnice’.
Stil kao oklop, priča kao oružje
U prvoj epizodi tako kaže kako joj je odjeća oduvijek omogućavala ulazak u uloge u kojima
(ni)je uvijek htjela biti. Između identita i imidža, tijelo i inače ima često funkciju pokazne ploče, poput dashborda na kojem se oblikuje željena persona i estetika, ali i postavlja štit od vanjskog svijeta. Stil kao oklop. Reciklaža se zato ne odnosi samo na poznate slike, nego i na stare diskurse: ‘žena slavnog sportaša’, ‘medijski objekt’, ‘stil kao identitet’. Sve se to ponovno aktivira, ali stavlja u snažniji narativni okvir koji je Victorijina priča. Victoria u konačnici u jednom trenutku kaže: ‘Ova priča nije o njemu (Davidu), nego o meni.‘ To je mali, ali jasan čin preuzimanja kontrole.
View this post on Instagram
Dokumentarac, iako je stvarno vjerojatno osmišljen kao alat kreiranja imidža, nudi i rekonstrukciju autoriteta. Priča se gradi kroz osobne, intimne slabosti, kao što su problemi sa slikom tijela, priznanje poremećaja hranjenja, sram i strah zbog medijske percepcije, financijska neizvjesnost zbog troškova. Sve to humanizira lik i javnu personu Victorije Beckham. Više nije ‘neumoljiva Posh’, nego žena koja se bori. Prisutnost Annie Wintour, Toma Forda i Donatelle Versace pritom nije slučajna. To je simbolička potvrda, oni su njezini semantički autoriteti i garancija da pripada. Da je modni svijet prihvatio njezinu verziju priče.
View this post on Instagram
Ali, kao u reklami, to nije sve. Dokumentarac nudi i novi kontekst: slavlje uspjeha, uz popratnu analizu pogrešaka, posuđivanja, investicijskih kriza. Sve to stvara složeniju sliku od jednostavnog narativa ‘eksplozije uspjeha’. Redefiniranje ili kreiranje staro-novog identiteta se dakle događa kroz kontrolu priče, kroz ono što se kaže, što se prešuti, i kako se poznati motivi ponovno kontekstualiziraju.
Ovo je trenutak kad Victoria Beckham postaje autorica svoje priče
Ono što je meni bilo najzanimljivije bila je nit o tome kako se nosila sa slikom koju su o njoj stvarali drugi, i naravno, nametali mediji te kako je to u određenoj fazi djelovalo na nju. Tu sam prepoznala onaj osjećaj kad zaglaviš u identitetu koji je nastao iz tuđeg spuštanja, tuđih sumnji i tuđih mjera. Kad ti netko dugo govori tko si i koliko vrijediš, počneš u to vjerovati. I onda postane teško povjerovati da možeš drugačije, da možeš pustiti van neki drugi, stvarniji dio sebe. Ta nevidljiva kombinacija srama, zavisti i straha te stisne, suzi prostor u kojem dišeš, i natjera te da se navikneš na skučenost koja te čini ‘sigurnom’. I onda postane teško vjerovati kako možeš drugačije, kako možeš sada ‘pustiti u javnost’ neki drugi dio sebe i zazuzeti svoje mjesto pod suncem snažnije i jasnije. Zato proces puštanja duha iz boce, stvaranja snage iznutra ide postepeno i polako. Rečenica ‘Znala sam da ako želim promjenu, moram se re-kreirati’ označava u ispričanoj priči preokret u razmišljanju i djelovanju Victorije Beckham (barem u okviru prikazane priče kroz dokumentarac).
View this post on Instagram
Za mene, to je bio trenutak kada je iz pasivne reprezentacije prešla u poziciju autorice i kada priča više nije bila o tome što joj se dogodilo, nego o tome što sama stvara. ‘I did start by draping on myself,’ rekla je. Nije počela od tuđe mjere, tuđeg uzorka ili ideje, nego od sebe. Njezino tijelo, koje je godinama bilo predmet medijskog pogleda, postalo je tada alat stvaranja. Moda je alat samointerpretacije i prezentacije drugima, a Beckham doslovno kroz dizajn kroji granice tog identiteta. Što ne čudi, obzirom napolazišnu točku i rečencu Rolanda Mouret, ‘Ako želiš ostvariti san, moramo ubiti identitet WAG-a.’. Mouret je inače francuski modni dizajner, ali i njezin prijatelj i poslovni partner. No o tome vrijedi pogledati u filmu. Njegova rečenica je jednostavna, logična, ali i oslobađajuća. Taj dio mi je bio najzanimljiviji, jer su mi trenutno općenito zanimljivi procesi oslobađanja od vanjski nametnih definicija sebe i preuzimanje autorstva nad vlastitim identitetom.
I ponovno, ne znam bih li za dokumentarac rekla da je posebno zanimljiv, ali meni je vrijedio gledanja upravo zbog te perspektive. I da ne zvuči previše optimistično, iako dokumentarac može redefinirati narativ, ne može u potpunosti izbrisati stare stigme. Za one koji su skeptični prema slavnim osobama i PR-ovskim strategijama, ta pažljivo dotjerana priča može djelovati previše kontrolirano. Možda čak i pojačati cinizam. No s druge snage, daje uvid u snagu snagu pripovijedanja, sposobnost da preuzmeš vlastitu priču koju pritom ispričaš kroz modu.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube