“Ciganka je iz svoje otrcane vreće izvukla staru, oštećenu britvicu. Pljunula je na nju i obrisala ju o haljinu. Mama mi je u to isto vrijeme stavila povez na oči. Sljedeće što sam osjetila je bilo da su mi odrezali meso. Klitoris, male usne i dio velikih. Noge su mi se nekontrolirano tresle, a ja sam se molila da to završi što prije. I je, onesvijestila sam se.
Kad sam se probudila, nisam više imala povez na očima. Vidjela sam trnje bagrema koje je Ciganka ostavila pored mene. Tim je trnjem probijala kožu kako bi napravila rupe. Kroz te rupe je potom provukla snažnu bijelu nit kako bi me zašila. Jedini otvor koji je ostao bio je otvor za urin (i kasnije za menstrualnu krv), mala rupa promjera šibice. Noge su mi bile potpuno utrnule, a bol je bila toliko jaka da sam samo željela umrijeti. Sjećanje mi tu prestaje, sve do trenutka dok nisam otvorila oči. Žena je već otišla, a ja sam vidjela svoje noge koje su bile vezane trakama tkanina od gležnjeva do kukova, nisam se mogla pomaknuti. Glavu sam okrenula prema stijeni. Bila je natopljena krvlju. Kao da je na njoj zaklana životinja. Komadići moga mesa ležali su na vrhu, sušeći se na suncu. Majka i starija sestra su me potom odvukle u sjenu grma gdje je bila mala šatorska koliba. To je bila tradicija. Mala koliba ispod jednog drveta u kojoj sam se odmarala i oporavljala nekoliko tjedana.” (Waris Dirie, Reader’s Digest, 1999.)
Opis sjećanja Waris Diri na njezino ritualno obrezivanje
Ovo nije scena iz nekog horor filma u kojem muče djevojčice. Nažalost, ovo je opis sjećanja Waris Diri na njezino ritualno obrezivanje. Tada je imala samo pet godina i puno sreće da nije umrla od infekcije. Ona s pet godina nije razumjela kontrolu seksualne moći žene. Jedino što je tada znala jest da su ju iskasapili uz majčin blagoslov.
A zašto? U njezinoj nomadskoj kulturi neudana je žena potpuno bezvrijedna. Majke zato moraju osigurati što bolje uvjete svojim kćerkama za udaju. A kako u dijelu te kulture vlada uvjerenje o vagini kao izvoru zla, žena kojoj nije uklonjen klitoris, male usne i dio velikih, gubi vrijednost na tržištu braka. (Dirie, 2010).
View this post on Instagram
Waris Dirie danas ima 56 godina, poznata je manekenka te spisateljica, UN-ova ambasadorica te aktivistica za ženska prava. Svoju je životnu bol javno ispričala 1997. godine, kada je objavljena i njezina prva knjiga “Pustinjski cvijet” (Desert Flower). Waris inače na somalijskom znači pustinjski cvijet, čudo.
U Africi je naučila što znači živjeti sa strašnom patnjom, ali na pasivan i bespomoćan način. S pet godina nije mogla “ustati” protiv obrezivanja, no kad joj je otac kao 13-godišnjakinji dogovorio udaju za 60-godišnjeg muškarca, Waris je odlučila pobjeći. Jedne noći, uz blagoslov majke (koja je i sama jednom pobjegla od svoje obitelji zbog udaje), Waris je sama, bosonoga i s maramom obavijenom oko tijela otrčala u crnu pustinjsku noć. U kući nije bilo ni vode ni mlijeka ni hrane za ponijeti.
Životna priča koja svakim dijelom ostavlja bez teksta
Danima i noćima je trčala, cilj joj je bio Mogadishu, glavni grad Somalije. Tamo je imala tetku kod koje se namjeravala skloniti od oca i dogovorene udaje. I njezina je sestra tako prije nje pobjegla od kuće te nastavila život u Mogadishu. Danima je trčala, krvavih nogu i umirući od gladi. Na toj se utrci za život u jednom trenutku susrela i “oči u oči” s lavom, koji ju je čudom poštedio. Kasnije se “našalila” komentirajući “I lav je očito pomislio da imam premalo mesa, pa me je poštedio”.
U svakom slučaju, da skratim priču koja svakim svojim dijelom ostavlja bez teksta. Waris je preživjela trčanje kroz pustinjsku prašinu, stigla je do tetke u Mogadishu. Nakon nekog vremena, kod tetke je naišao suprug od njezine druge tetke, Mohammed, koji se spremao na veleposlanički mandat u London. Kako su oni tražili poslugu za londonsku rezidenciju, Waris je uspjelo doći do Londona u kojem je potom radila kao sluškinja tetkinoj obitelji. U Londonu je ostala i nakon što je tetkina obitelj otišla, potpuno sama. Prvih joj je dana pomogla prijateljica Halwa, potom je radila u McDonald’su, sve dok njezinu ljepotu nije slučajno otkrio poznati britanski fotograf Terence Donowan, a Waris je završila na naslovnici Pirellijevog kalendara. Karijera modela je dalje krenula sama od sebe. Waris je radila u Parizu, Milanu, a potom i u New Yorku.
Koliko god zvučalo teško, Waris je trenutke sreće okusila kad joj je par godina kasnije jedan ginekolog operacijom “proširio” zašivenu rupu. “U roku od tri tjedna mogla sam sjesti na zahod i… oho! Ne postoji način objasniti tu slobodu.” Prije joj je za mokrenje trebalo više od 10 minuta. Mokraća je išla kap po kap.
Prema Warisinoj knjizi ‘Pustinjski cvijet’ snimljen je i film
BBC je za serijal “Dan koji mi je promijenio život” snimio 1995. epizodu s Waris pod naslovom “Nomad u New Yorku”. Dvije godine nakon dokumentarca, odlučila je javno progovoriti o svojoj patnji i sakaćenju djevojčica u intervjuima s Barbarom Walters (NBC) i Laurom Ziv (Marie Claire). Te je godine rodila i sina Aleekeja. Da je ostala živjeti u Somaliji, po rođenju sina ponovno bi je zašili iglom i koncem. Iste je godine objavljena i njezina prva knjiga “Pustinjski cvijet”, prodana je u više od 12 milijuna primjeraka, a prema njoj je snimljen i film. Nakon toga nije prestala govoriti i pisati o patnji djevojčica i žena čiji je život obilježio taj brutalan ritual. Teško je danas znati je li i koliko je djevojčica upravo zahvaljujući njezinoj borbi ostalo pošteđeno te mučne patnje. No, o patnji i nepravdi treba govoriti, čak i onda kada se naš trud doima poput igle koja se bestragom gubi u svijetu moćnika.
View this post on Instagram
Traženje majčinog razumijevanja i prihvaćanje
Na njezinu sam knjigu “Pisma mojoj majci” slučajno naletjela prije 10-tak godina na aerodromu u Münchenu, i to na kraju ljeta koje ću pamtiti cijeli život – po patnji i strahu za život jednog od najbližih članova uže obitelji. Moja je obiteljska priča završila sretno, no možda baš uslijed tog, tada već pomalo potisnutog straha od smrti, svaki redak iz te knjige me je lomio u najsitnije komadiće. Ne znam što je boljelo više, ono što je Waris prošla ili ono što je još jedino željela – da ju majka razumije i prihvati, bez da ju kritizira zbog “izdaje tradicije”.
“Često sam ti pružala ruku pomirenja, no ti si ju odbila. Svejedno jesmo li govorile o religiji, tradiciji ili obitelji. Nikada se nismo o nečemu složili. Jedna nije razumjela pogled druge. Pritom to je ono što najviše u životu želim – da me ti razumiješ”, poručila je Waris u jednom od pisama majci u toj knjizi (2010).
U konačnici, svaka od nas, bez obzira na to što je ili nije postigla u životu i koliko je trnovit bio taj put, u dubini svoga srca želi majčino razumijevanje i prihvaćanje. I blagoslov.