Naš se predsjednik svako toliko “probudi” i onda započne neki verbalni rat. Ovaj put su tema žene. Vjerujem da mu je početna namjera i bila iskrena, ali kao i inače, ne zna stati i staviti točku iza početne misli.
I onda krene s kojekakvim etiketiranjima, koja prestaju biti tema ozbiljnih rasprava, nego izazovu još (možda) poneko čuđenje i pitanje – a čemu to? No, nasilje nad ženama je preozbiljna tema da bih o njoj pisala u jednoj kolumni. A ni višeslojno osebujna retorika našeg predsjednika ovdje nije tema.
Istraživanje priča u pozadini slavnih žena
Zapravo su me te predsjedničke retoričke akrobacije u obliku pokušaja da ga percipiramo kao autoriteta koji “zna kako promatrati” i sukladno tome izgovarati stavove, motivirale na istraživanje priča u pozadini slavnih žena, čiji osmijeh možda vrijedi milijune, ali iza sebe krije nemoć doba u kojem su živjele ili žive danas.
Ponovno sam stoga uzela u ruku knjigu Dianne Hales (2014), biografiju Mona Lise, čiji je zagonetni osmijeh bezvremenska tema znanstvenika, stručnjaka i ljudi koji vole ili ne vole umjetnost. Osmijeh je to žene koji vrijedi milijune (da, Predsjedniče, milijune), no taj portret, uz priče o istraživanju genijalnosti Leonarda de Vincija nosi, ako je vjerovati autorici, i priču o Lisi, ženi na portretu iz mračnog doba za žene. Dianna Hales je, kako sama navodi u knjizi, za istinom o ženi, čiji je portret najpoznatiji i jedan od najskupljih na svijetu, tragala godina. Prekopavala je po povijesnim arhivima, intervjuirala znanstvenike i stručnjake, kretala se istim ulicama kao i Lisa Gherardini, sve samo kako bi ušla u sve pore života žene za koju je uvjerena da je prikazana na portretu (ne samo ona, i brojni drugi znanstvenici i stručnjaci). Stoga je ova kolumna dio priče o Lisi Gherardini del Giocondo, Mona Lisi, sažeto prema peru Dianne Hales, a uslijed tužnih priča o nemoći žena. Pa i onih slavnih.
Hales u knjizi polazi od pretpostavke da je Mona Lisa uistinu Lisa Gherardini, supruga firentinskog trgovca Francesca del Gioconda. Monna Lisa Gherardini del Giocondo živjela je u Firenci prije pet stoljeća, u vrijeme najburnijih godina povijesti Firence, rata, pobune, invazije i opsade, ali i u vrijeme upečatljivog umjetničkog djelovanja.
No, kakvo je to doba prema ženama?
Firentinska republika je bila izrazito mačistička. Bio je to grad umjetničkih genija, trgovaca, humanista, no jednako tako i “među najmanje sretnim mjestima u zapadnoj Europi ako ste se rodili kao žena.” (Dale Kent, Women in Renaissance Firence). Žene u Firenci bile su građanke drugog reda, bez prava na kupnju nekretnine, obnašanja javne dužnosti, ili čak bez prava na samostalan život. Nisu smjele zakoračiti u vladine prostore ili sudove (ako su slučajno bile pozvane kao svjedokinje, svoju su priču morale iznijeti na vratima).
Žene talijanske renesanse bile su smatrane plodom “manje uspješnog” začeća. Lisa Gherardini, kao i druge Fiorentine u potpunosti su ovisile o muškarcima. Prvo o ocu čija je primarna dužnost bila pronaći im muža (a muž je naravno prvo morao biti koristan za obiteljske poslove). Potom su bile ovisne o suprugu. Jedina zadaća im je bila roditi nasljednike. U trudnoći su bile kraljice doma koje je trebalo sačuvati od svakog uznemiravanja, i to zahvaljujući praznovjerjima. Vjerovali ili ne, Firentinci su u Lisino doba vjerovali da će žena roditi miša, ako je neki miš preplaši tijekom trudnoće. Maternica je bila jedino mjerilo “etikete” žene – ili je bila djevica, supruga, majka ili rođakinja. Evine kćeri koje nikada nisu izišle iz tamne sjene svojeg prvotnog grijeha, kako ih Hales opisuje. Čak su i pjesnici i filozofi, koji su hvalili žensku dosjetljivost i inteligenciju, smatrali da žena mora biti podređena muškarcima.
Evine kćeri koje nikada nisu izišle iz tamne sjene svojeg prvotnog grijeha
“Humanist Marsilio Ficino, neumorni sanjar, uživao je u ženskom šarmu, ali je degradirao žene kao ‘noćne posude’ namijenjene za to da se netko “u njih popiša i odbaci ih”. Mona Lisa Gherardini del Giocondo rođena je dakle i krštena u Firenci 1479. godine, bila je udana za dvostruko starijeg muškarca, rodila je šestero djece i umrla je u 63-oj godini. Je li itko Lisu Gherardini pitao išta pri odabiru njezina supruga? Odgovor svih znanstvenika i izvora je jednak – apsolutno ne. Dakle, nemoć u svim svojim nijansama.
Kada pomislimo na renesansu, na što prvo pomislimo? Sigurno ne na moćnike, trgovce i svećenike. Pomislimo (barem većina, pretpostavljam) na ženska lica na slikama i kipovima firentinskih umjetnika. No, ničije nije poznatije i vrednije od lica Lise Gherardini, portreta Mona Lise. Kako je onda žena iz jednog takvog doba postala takvo nadahnuće?
Lisa Gherardini slavila je 1503. godine 24. rođendan. Većina se biografa slaže da je upravo te, 1503. godine, Leonardo da Vinci radio njezin portret. Stručnjaci kažu da je u to vrijeme “odbijao narudžbe od papa, kraljeva i princeza, svu svoju vještinu je ulagao u, ni manje ni više, slikanje druge supruge malo poznatog firentinskog građanina.” U konačnici, iz današnje perspektive, ni jedno drugo lice nije toliko dugo privlačilo pozornost i znatiželju toliko mnogo ljudi. Svake godine (prije korone, naravno), više od 9 milijuna posjetitelja dolazilo je vidjeti portret Mona Lise u Louvreu.
Portret složenog psihološkog života zbiljske osobe
Je li tajna te magnetne privlačnosti u poznatoj mantri Leonarda da Vincija, “saper vedere” (znati kako vidjeti) ili u njegovoj genijalnosti – ostat će tajna za stoljeća pred nama. “Leonardo je htio portretirati složeni psihološki život zbiljske osobe. On je možda na njezinom licu htio vidjeti igru različitih osjećaja i reakcija na različite podražaje. Emocije, inteligencija, očita domišljatost koje je uhvatio ono su što nam Lisino lice čini toliko živim i fascinantnim”, objasnio je Dianni Hales monsinjor Timothy Verdon, direktor Museo dell’ Opera di Santa Maria del Fiorea.
U konačnici, tadašnja mlada Lisa Gherardini del Giocondo, zasigurno nije mogla ni u najluđim snovima zamisliti da će nadahnuti jedno besmrtno umjetničko djelo. Osmijeh koji stoljećima nadahnjuje, potiče i pokreće na rasprave, Hales je prikazala i kao simbol doba u kojem su žene bile podčinjene muškarcima, potpuno i bez ikakva prava. Portret vrijedi milijune, no priča Lise u sebi nosi i podsjetnik na nemoć žene, koja u raznim nijansama boji i današnje doba.
________________________________________________________________________
Nikolina Borčić, na Sveučilištu VERN predaje njemački jezik, poslovnu komunikaciju, političke odnose s javnošću, političku komunikaciju te kreiranje i upravljanje imidžom slavnih. Autorica je niza znanstvenih i stručnih radova o jeziku politike i političkom komuniciranju, kao i izlaganja na međunarodnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Dvostruka je doktorica znanosti i docentica, a specijalnost su joj jezik politike i politička komunikologija, s naglaskom na usporednim analizama njemačkih i hrvatskih političara i političarki.