Kao, recimo, ‘Greenland: posljednje utočište’… Ni prvi ni posljednji film katastrofe koji sam gledao, ali je prvi film katastrofe koji sam gledao u vrijeme katastrofe. Dok mi neki dragi ljudi leže po bolnicama boreći se za život, dok su mi roditelji nekih dragih ljudi pomrli, i dok ‘ravnozemljaši’ plasiraju neke svoje istine…
Cinestar u Branimirovoj je bio sablasno pust, toliko pust da je supruga snimila potpuno prazni foaje i poslala ga… nekud, ne znam kuda ga je poslala. U cyber prostor, u svakom slučaju. U dvoranu se osim nas ušuljalo još četvero ljudi, i gledali smo film u potpunoj tišini.
Motiv denuncijacija
Jeste li, usput, svi vi koji ste se usudili otići u neki javni prostor, kino, kazalište, na neku izložbu, primijetili kako nitko više ne kašlje u tim prostorima i na tim događajima? Ili dežurni kašljači, kojih je uvijek bilo na užas ostatka publike (tada ne zbog straha od zaraze, nego zbog ometanja audio doživljaja), ostaju doma, ili se suzdržavaju od kašljanja u strahu od denuncijacija koje se javno potiču.
Kao dijete se sjećam kako su mi roditelji i njihovo društvo, kad bi se okupili i podnapili na nekoj fešti, rođendanu, Novoj godini, nije bitno, ispod glasa pjevali Vilo Velebita ili Ustani bane. Tad sam mislio kako su obzirni prema susjedima, kad sam malo narastao shvatio sam da su tako tiho pjevali zbog mogućih susjedskih ‘drukanja’ organima narodne vlasti, a sad, na pragu treće životne dobi, i sam u njihovoj tadašnjoj situaciji; mogu biti denunciran i mogu denuncirati, to je politički korektan, štoviše poželjan, oblik ponašanja prema našem bajnom Stožeru, prema našoj vlasti i Vladi, prema našoj demokraciji.
E, to se, vidite, zove povijesna dijalektika – nakon pedeset godina, nakon rata, promjene države i režima vratili smo se na početni položaj. Da baš ne napišem kako smo se vratili u p…. m……. Još jedan motiv za Filipa Šovagovića i društvo beskućnika iz Gavelle, koji u Laubi igraju predstavu Zagreb 2020, košmarnu predstavu o košmarnim vremenima koja živimo, a koju svakako valja vidjeti. Motiv denuncijacija bi je sigurno obogatio.
Što iz ljudskog roda izvlači kometa?
No, da, Grenland. Ukratko – Zemlja je na udaru kometa Clark, koji je dolutao u ovaj region svemira iz neke druge galaksije i tako iznenadio profesionalne promatrače neba. U tim okolnostima stručnjaci griješe u procjenama hoće li Zemlja strada(va)ti ili neće, a kad svi shvate da planeta hita prema kataklizmi kakva je potaracala dinosaure, kreće histerija. U toj histeriji naš junak Gerard Butler sa suprugom i sinom mora se dočepati Grenlanda, jer je tamo jedno od rijetkih utočišta koja bi mogla osigurati opstanak i njegovoj obitelji i ljudskom rodu.
Poanta filma nije u kometi per se (što bi rekao Steve Carell u američkom Oficeu), poanta je u onome što iz ljudskog roda izvlači kometa. A izvlači, naravno, ono najgore. Neki im par otme dijete kako bi zauzeli njihova mjesta, Butleru žele oteti narukvicu koja jamči mjesto u avionu prema Grenlandu, a i sam naš junak baš nije savršeno ljudsko biće. Ubija čovjeka, istina u samoobrani, zbog njega avion kasni s polijetanjem i zato u eksploziji stradava nekoliko desetaka ljudi (taj fragment otvara izvanrednu temu, šteta što nije razrađena: Butler se iskrcava iz aviona da bi otišao u auto po zaboravljeni inzulin za sina dijabetičara, zbog toga avion ne poleti pravovremeno, eksplodira jer se gorivo prolilo, i najebu siroti ljudi koji su bili na minutu od polijetanja prema spasu.
Cjepivo je blizu. No, nema, kvragu, nas
Tko je tu dobar, tko loš, a tko zao?! Za koga treba navijati? Koliko smo ljudi spremni pobiti da bismo sačuvali najmilije?), a usput saznajemo i da je preljubnik. Doduše, supruga mu oprašta, i, doduše, na kraju balade se uspostavlja radio veza na relacijama Grenland, kuda su naši junaci ipak stigli u posljednji tren – Buenos Aires – Helsinki – Moskva… Ima nade za čovječanstvo. Cjepivo je blizu. No, nema, kvragu, nas. Nema tu ni Zagreba, ni Splita, ni Osijeka, ni Rijeke. Nas uvijek otpišu, nismo važni za planetu. Valjda.
Jasno, srećemo i neke dobre ljude na tom predkataklizmičnom rollercoasteru, mora postojati balans, ali su toliko dobri da valja i posumnjati u njihovo postojanje. Možda je to ironični odmak od pretpostavljene stvarnosti tj. pretpostavljene alternativne stvarnosti? Ako je tako – ocjena više za subverzivnu redateljsku poruku. Sa svojim životnim iskustvom u toliko dobre ljude vjerujem otprilike i koliko u dobre vile. Ili Djeda Mraza, kako li ga već sad u novorealnoj denuncijantskoj Hrvatskoj zovemo.
Kako je dobro gledati vizualno atraktivne filmove u kinu
A, što je najgore, nije sve to skupa uopće loše… Ima tu i emocija i moralnih dilema i jurnjave i ravnozemljaša i primarnih instinkata i paranoje i svega i svačega, a i zaboravio sam kako je dobro gledati vizualno atraktivne filmove u kinu.
Bum, tras, udarali su fragmenti komete svuda oko mene i supruge i naših maski.
Nisam htio gledati kako Bruce Willis sa svojim vječitim ciničnim smješkom spašava ekipu iz nebodera Nakatomi kad sam se vratio doma. Sori, Bruce, nemaš šanse kraj zabrinutog, ali i odlučnog, Gerarda. A slab sam na njega još otkako je onomad sa svojim pajdosima u Termopilama zaustavio perzijsku invaziju.
Zoran Čutura, legenda hrvatske košarke, vlasnik svjetske bronce i zlatnog odličja te srebrne medalja na OI u Seulu 1988. godine s bivšom državom. Ljubitelji košarke pamte ga po tome što je pogađao iz nemogućih situacija i onda kada drugima nije išlo. Najveću slavu postigao je sredinom 80-ih kada je igrao zajedno s pokojnim Krešimirom Ćosićem i Draženom Petrovićem, Mihovilom Nakićem, Androm Knegom i drugima. Po završetku profesionalne karijere bio je kraće vrijeme sportski direktor Zrinjevca, a zatim se 15-tak godina profesionalno bavio novinarstvom.