Subota, 24 srpnja, 2021

Iz jarunske fotelje: Sreća, što je to?

Evo, ohrabrili smo se do te mjere da krenemo u kazališta – dužno poštovanje Netflixu i HBO-u, ponuda je fantastična, ali fali(la) mi (je) energija i kreativnost koju emitiraju živi ljudi u realnom vremenu, igrajući na nekoliko metara od mene

I nije tragično, nije nepodnošljivo imati masku na licu tih sat i petnaest, sat i pol, bez obzira na bizarnu atmosferu u kojoj je popunjena, recimo, trećina gledališta. A od ovog tjedna bit će još bizarnije, jer svakom gledatelju valja osigurati četiri kvadratna metra prema uputama Stožera, pa će se već kupljene karte morati ‘preštrumpfati’.

Vjerojatno je još čudnije društvu na pozornici nego nama u gledalištu…
Obje su predstave ovosezonske, ‘Bračna terapija’ u Ludoj kući i ‘Hrvatski put ka sreći’ u Kerempuhu.

Legitimno jelčićevski
Štoviše, u Kerempuh smo otišli prije premijere, na prvu predstavu uopće, svojevrsnu probu s publikom.
No, kako je predstavu postavio Bobo Jelčić, čija su redateljska rješenja u najmanju ruku neuobičajena, ne mogu reći ništa o eventualnoj ‘neuigranosti’, ‘hvatanju ritma’ i inim dlakama u jajima. Nemam primjedbi…
Uz opasku da mi se već godinama jako sviđa to što Jelčić radi, možda sam subjektivan u toj priči. Nisam znao apsolutno ništa o predstavi prije ulaska u kazalište, a trebalo mi je desetak minuta da pokopčam što se tu događa i što će se događati. Mislim, i da se nije događalo apsolutno ništa – ne bih bio iznenađen. I to bi bilo legitimno jelčićevski. E, sad ne znam kako da izbjegnem ‘spoilanje’ onima koji namjeravaju ići to gledati, možda je najbolje da jednostavno prestanu s čitanjem. Za svaki slučaj…
‘Hrvatski put ka sreći’ je zapravo povijest Hrvata od, recimo, početka dvadesetog stoljeća do danas sažeta u nekih sedamdeset i pet minuta. Taj ‘danas’ uključuje i Covid, jer protagonisti praktički ne skidaju maske, epidemiološki korektno i sasvim u skladu sa srećom ili ‘srećom’ koja nas je dočekala na kraju tog puta kroz povijest.

Ključno pitanje predstave
Gledatelju je prepušteno da sam procijeni jesmo li kolektivno i individualno sretni, a Jelčić pojam sreće ironizira upravo na onaj način na koji Franzen ironizira pojam slobode u istoimenom – kolosalnom –  romanu.
Taj je naš put ka sreći prožet višim silama u vidu ratova, emigracije, nasilja, neslaganja, nerazumijevanja, a sve je uronjeno u onu famoznu ‘hrvatsku šutnju’, jer se prve razgovijetne riječi s pozornice čuju u samom finišu. Je li se sve to isplatilo istrpiti ‘bez obzira…’ ili ‘upravo zbog…’ – kako u završnom monologu lamentira Marko Makovičić – upravo je to ključno pitanje predstave. ‘O, o, ooooooo, sreća šta je to’, kako bi tu dilemu uobličili Buldožeri, pa zaključili ‘to je ona stvar zbog koje srce kuca, to je ona stvar od koje dupe puca’.

Intervencije u predstavama
Spomenuta redateljska rješenja su povremeno urnebesna, a sve završava time što tijekom naklona Nikša Butijer pita publiku želi li čuti pismo koje je, kao, ostalo zaboravljeno u ladici, a glumci su ga, kao, zaboravili pročitati tijekom predstave. Volim takve intervencije u Jelčićevim predstavama i gotovo, ne mogu si pomoći. Volim kad moram malo i razmišljati jer valja čitati mimiku i geste glumaca, a objašnjenja kroz riječi izostaju.

‘Bračna terapija’ je sasvim druga kategorija, perolaka, u kojoj su Tanja Ribič i Janko Popović Volarić partneri čiji je brak u krizi, a kao terapeut ih tretira Vedran Mlikota. Simpatično – ne mislim to nimalo potcjenjivački – s dva ‘tvista’, od kojih je jedan predvidiv a drugi dolazi kao šlag na tortu, onaj tip ‘tvista’ zbog kojeg pljesak traje deset sekundi duže.

Oskarovci na premijeri predstave ‘Bračna terapija’ u Ludoj kući

Fragmenti našeg života
Makar se ne mogu othrvati dojmu da sve više i više predstava koje gledamo uključuje fragmente naših života. Brakovi, rođenja, smrti, svađe, mirenja, puno puta prepoznajemo sami sebe. Ne znam je li to dobro ili loše, nisam načisto sam sa sobom. Sa sobom ili jelenom. Ili losom.

Ta je večer bila zaokružena pivom s terapeutom na licu mjesta, Mlikota se malkice bio raspričao o penjanjima na Himalaju, izvanredno, meni potpuno nepoznat svijet, nepoznati doživljaji. Kao da smo imali dvije predstave u jednoj večeri. Veli mi supruga ‘kvalificirao se za dolazak k nama na more’ – interna bračna pošalica kojom karakteriziramo drage ljude – i sad bi tu trebao ići onaj emoji na kojem plačem od smijeha.


Zoran Čutura, legenda hrvatske košarke, vlasnik svjetske bronce i zlatnog odličja te srebrne medalja na OI u Seulu 1988. godine s bivšom državom. Ljubitelji košarke pamte ga po tome što je pogađao iz nemogućih situacija i onda kada drugima nije išlo. Najveću slavu postigao je sredinom 80-ih kada je igrao zajedno s pokojnim Krešimirom Ćosićem i Draženom Petrovićem, Mihovilom Nakićem, Androm Knegom i drugima. Po završetku profesionalne karijere bio je kraće vrijeme sportski direktor Zrinjevca, a zatim se 15-tak godina profesionalno bavio novinarstvom.

Pročitajte još...

Iz jarunske fotelje: Sport u doba korone

Ima, dakle, sporta i u doba korone, makar tamo na proljeće baš i nije izgledalo da će ga biti. Mora ga biti… Novac se mora okretati, tv prava moraju se prodavati, mužjaci moraju piljiti u tv ekrane, moraju ići i u kladionice, pa potom pratiti kako se osvajaju poeni, postižu golovi ili koševi

Iz jarunske fotelje: Mater i Mare, kćer i supruga

Pogledasmo 'Mater' Jure Pavlovića i 'Mare' Andree Štake. Volim pogledati domaće filmove, nisam od onih koji neopravdano podcjenjuju domaću proizvodnju, i uglavnom zadovoljan izlazim iz dvorana; barem zadnjih godina... Na oba imam prilično ozbiljne primjedbe. Makar nisam bio razočaran, naglašavam…

KUHAČA & TELECASTER | Juhuuuu, baš volim juhu (1. dio)

Kada je juha u pitanju, samo mašta ograničava kuhara za gastro avanture u kojima igra baš sve: povrće, tjestenina, gljive, samoniklo bilje te najrazličitiji začini po kojima se, zapravo, drastično razlikuju i juhe i gastronomske tradicije Europe, Azije, Afrike, Amerike...

Ljubavnik iz ormara: Dežurni smolonosac, po domaće pehist

Za nekoliko trenutaka srest ću englesku kraljicu Elizabetu II. Sigurno će mi se obratiti jer imam ispod lijevog oka krasnu modricu koju mi je jučer na košarci svojim laktom nacrtao Pučko. I što da odgovorim kraljici, ako me pita otkud mi modrica?

Povezano

Iz jarunske fotelje: Nevjerojatno, ali istinito – bio sam u kinu!

Život na rubu u ovim kaotičnim vremenima ne znači odlazak na safari, navala adrenalina ne znači vožnju na motoru Zelenim valom s dvjesto na sat, ni skok s padobranom, dovoljno je otići u kino, ono 'pravo' kino, gdje se prije nekog vremena nije moglo doći do ulaznice kad je igrao neki blockbuster

Iz jarunske fotelje: Mater i Mare, kćer i supruga

Pogledasmo 'Mater' Jure Pavlovića i 'Mare' Andree Štake. Volim pogledati domaće filmove, nisam od onih koji neopravdano podcjenjuju domaću proizvodnju, i uglavnom zadovoljan izlazim iz dvorana; barem zadnjih godina... Na oba imam prilično ozbiljne primjedbe. Makar nisam bio razočaran, naglašavam…

Iz jarunske fotelje: Sport u doba korone

Ima, dakle, sporta i u doba korone, makar tamo na proljeće baš i nije izgledalo da će ga biti. Mora ga biti… Novac se mora okretati, tv prava moraju se prodavati, mužjaci moraju piljiti u tv ekrane, moraju ići i u kladionice, pa potom pratiti kako se osvajaju poeni, postižu golovi ili koševi

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime