Neobičan je sport bez gledatelja, ruše se njegovi osnovni postulati, makar smo mi u Hrvatskoj odavno naučili tu lekciju – gledatelji nisu baš onoliko važni kao što misle da su važni, kao što su uvjeravani da su važni. ‘Dvanaestog igrača’ nema na tribinama, a – gle čuda – sve se odvija kao da je tu.
Naravno, kod nas u Hrvatskoj taj je odnos sporta i korone malo modificiran; rekao bih da klubovi, individualci i granski savezi ‘brainstormanjem’ moraju izmisliti – pa neka budu i maksimalno maštoviti – načine na koje će se natjecati i ta natjecanja kasnije privesti kraju. Zašto? Pa da bi uopće opravdali svoje postojanje pred big brotherom, u našem specifičnom slučaju državom, koja uglavnom i financira sav taj sport. Prije ili kasnije bi netko ili nešto u toj državi udario šakom po stolu, onako da se zatresu pepeljare i zaljuljaju čaše s gemištima, ‘čekaj, za koji k…c mi dajemo lovu u sport?!’. Sport, prema tome, ‘macht frei’, mora ga biti i u doba korone – čak i u Hrvatskoj – i ima ga.
Fah idiot, kakav sam bio i kakav sam i ostao, mora se malo pozabaviti košarkom. Eto, dva kola nakon početka natjecanja dobili smo odgovor na pitanje ‘zašto se kod nas vodi kampanja protiv ABA lige?’. Pa zato što su nam klubovi nekonkurentni čak i u tom natjecanju – a valja se prisjetiti da nemamo niti jednog predstavnika u europskim natjecanjima drugu uzastopnu sezonu, otkako je Cedevita prebjegla u Sloveniju – i Zadar & Cibona imaju čistih 0-6, uz kombiniranu koš razliku -105.
Jedinu pobjedu naciji je donio Split, bravo na njih! I za njihovog trenera Skelina, na kojeg je onomad bačena anatema kad je vodio reprezentaciju. Kao da se sam birao, kao da je sam sjeo na klupu reprezentacije… Na iznenađenje igrača i operative, ‘vidi njega?! al’ kad je već tu…’ Hoću reći – manje pričati p…..ije, biti objektivniji, krvavo raditi, ne držati se svoje zone sigurnosti, ne bojati se pošteno potući s jačima, pa će možda biti bolje.
Usput, nek’ mi se javi onaj kome je jasan potez Cibone koja je kapetanom imenovala Roka Prkačina, talentiranog momka na pragu osamnaeste godine života. Ne kužim, stvarno ne kužim. Misli li itko da je još talentiraniji i još bolji nakon što je nekoliko puta izveo momčad na teren?! Vjerujte mi da nije. Može ga samo isfrustrirati činjenica da su njegovu momčad Zvezda i Mornar našamarali s po četrdeset razilike, a on bio kao kapetan trebao biti malkice odgovorniji od stalih za to šamaranje. Besmislena kozmetika.
Pa hajd, kad sam već spomenuo i nekadašnju Cedevitu, a današnju Cedevita Olimpiju, čuo sam s nekoliko strana da se vraćaju u Hrvatsku, ‘eksperiment nije uspio’, zainteresirao sam se, provjerio. Ne, nije to točno, sve ide uredno, bit će da su te konstrukcije rezultat neinformiranosti uz zrnce malicioznosti. Društvo je, naime, ovdje ostavilo Cedevitu Junior, koja sastavom baš i nije junior, nego je pravi senior, i prvi je kandidat za ulazak u viši, elitni, rang natjecanja – Premijer ligu.
Tja, malo igre pokvarenih telefona, i evo nam ozbiljnog trača. Draže mi je tako razmišljati. Cedevita Olimpija je, inače, prvi klub kojem je država praktički izgubila utakmicu. Zbog slovenskih propisa nisu igrali utakmicu drugog kola Eurocupa protiv Burse; jedan igrač im je bio pozitivan na koronu, i izgubili su bez borbe jer su svi morali u samoizolaciju. Inače je, prema Ulebu, dovoljno osam zdravih igrača da bi se tekme igrale. Iduće dane su pisali dopise državnim institucijama, koje su ih pune razumijevanja ipak upućivale na druge institucije, pa na treće, ‘treba potpis, pečat, potvrda, nismo odgovorni’, i tako u krug, da bi direktno iz samoizolacije izašli na teren i pobijedili Gran Canariu u idućoj tekmi. Bizarno.
A još je bizarnije to što nakon večernjeg treninga bez tuširanja moraju juriti kućama zbog policijskog sata u 21.
Zoran Čutura, legenda hrvatske košarke, vlasnik svjetske bronce i zlatnog odličja te srebrne medalja na OI u Seulu 1988. godine s bivšom državom. Ljubitelji košarke pamte ga po tome što je pogađao iz nemogućih situacija i onda kada drugima nije išlo. Najveću slavu postigao je sredinom 80-ih kada je igrao zajedno s pokojnim Krešimirom Ćosićem i Draženom Petrovićem, Mihovilom Nakićem, Androm Knegom i drugima. Po završetku profesionalne karijere bio je kraće vrijeme sportski direktor Zrinjevca, a zatim se 15-tak godina profesionalno bavio novinarstvom.