Nedjelja, 26 rujna, 2021

Priča o Lačnom Franzu (4) – 40 tisuća albuma

Lidija je moj najveći hit i zametak turbo-folka u Sloveniji. Našeg gitarista Rimelea je sve to izuzetno odbijalo. To nije bio njegov artistički milje

“Adijo pamet” je pjesma, deklaracija da svijet treba prihvaćati srcem, a ne pameću. Pogledaj sliku i ako ti se svidi, budi sretan što ti se sviđa, nije važno zašto. Adijo pamet, drži gobec, slika sama govori… To je kao s kineskom igračkom, medvjedom koji pleše, bubnja i sviđa ti se, dok ga ne rastaviš do najmanjeg vijka i utvrdiš da je čarolija nestala.

Dežurna društvena provokacija           

Ako je prvi album imao “Praslovana”, drugi je imao “Vaterpoliste” kao dežurnu društvenu provokaciju. Zaslugom “Vaterpolista” odškrinuli smo si vrata jugoslavenske glazbene scene. Te 1982. godine počeli su problemi na Kosovu, zato su našu stvar mnogi povezivali s Albancima koje su tada zbog kapica zvali vaterpolistima. U Srbiji su “Vaterpolisti” bili jako popularni. Pjesma, naravno, pjeva o posve drugim stvarima. O djeci koje se roditelji ne srame.

            Tijekom godina stalno sam iznova objašnjavao o čemu pjeva, ali to nitko nije slušao, zato sam prestao s objašnjavanjem. Nedavno su me pozvali vaterpolisti iz Kopra na svoju obljetnicu. Već sam im telefonom rekao da pjesma nije o njima, da sam ih upotrijebio kao sinonim jer vrijede za najbolje građene sportaše.

            „Svejedno dođi”, rekli su, „To je jedina pjesma o nama”.

            Zvučno je “Adijo pamet” bila znatno bolja od “Ikebane”. Designer Marjan Paternoster napravio je omot na koji je stavio Maribor u centar galaksije. Dobra zafrkancija. Puno pjesama s tog albuma jako smo dugo svirali na koncertima.

Građanski Zagreb nas je potpuno očarao

            Naš drugi nastup u karijeri bio je u Zagrebu. Tada smo i u Mariboru čitali Polet, zagrebačke novine koje su osamdesetih bile apsolutni vrh tadašnjeg tiska u Jugoslaviji. U njemu smo pročitali da u Savskoj, u starom Studentskom centru, priređuju koncerte, nazvali smo organizatore i dogovorili se. Iz Maribora, iz kombiniranog urbano-ruralnog sadržaja, došli smo u izrazito urbani okoliš kakav je Zagreb bio tada i uvijek jest. Građanski Zagreb nas je potpuno očarao. Zaljubili smo se u taj grad. Tamo su nas odmah razumjeli, odmah prihvatili, otvorili vrata i ta ljubav sa Zagrebom i dalje traje.

Odmah nakon koncerta u Studentskom centru na Savskoj imali smo i nastup u Lapidariju i potom skoro svakog mjeseca po jedan. U Mariboru smo išli na vlak, sa sobom uzeli gajbu piva, odnijeli ga skupa s gitarama u glazbeni klub Lapidarij na Gornjem gradu i onda svirali pred punom dvoranom, pred nekih tristopedeset ljudi u prostoru koji je podsjećao na dugačak hodnik. U Lapidariju se skupljala tadašnja alternativna zagrebačka scena.

Tamo su nam prazne boce zamijenjivali novima, dali novac za vlak do Maribora, možda još koji sendvič ili nešto slično… I išli smo s punom gajbom na vlak i kući. Današnji mladi bendovi odmah, već nakon prve pjesme na radiju, razmišljaju o honorarima i biznisu što mi se čini žalosnim. Unatoč tome što su tada bila drukčija vremena.

            Pjevali smo na slovenskom. Nismo se pitali tko će razumjeti, a tko ne. Znali smo da moramo pjevati na materinjem jeziku da možemo stajati iza onoga što radimo. Pjesme sam već tada najavljivao na ‘srbohrvaščini’. To mi je uvijek bio užitak, publici koja je umirala od smijeha također. Djelovali smo kao pet baraba koje nitko ne može uhvatiti. Bili smo neuhvatljivi, nismo se pravili da smo nešto što nismo bili. Nitko nas nije mogao kupiti, niti potkupiti. Neke druge bendove ucjenjivali su karijerom, honorarima, nas time nitko nije mogao ni motivirati, ni ucjenjivati.

            Nije išlo.

Furali smo se na dijalekt

            Buldožeri su pjevali na ‘srbohrvaščini’, iako je Brecelj također majstor slovenskog jezika. Njegove su rime u oba jezika sjajne. Ali, neke stvari ti lakše idu s jezika i artistički se lakše izražavaš ako upotrijebiš neki drugi jezik. Materinji je vrlo strog. Da je Marko s Buldožerima htio pisati ozbiljne ljubavno-ispovjedne stvari ili neke kritičke sarkazme, po mome mišljenju ih ne bi pisao na ‘srbohrvaščini’. Paradu je napisao na slovenskom.

Sve je oko Buldožera bila jedna velika ironija, zezanje i tulum, ‘srbohrvaščina’ je bila kao rođena za njih. Jezik iz stripova. Mi to nismo imali, furali smo se na dijalekt, na štajerstvo. Čebula rock zvali su to u Zagrebu, štajerski rock. I kad smo shvatili da je rivalstvo između Maribora i Ljubljane slično rivalstvu između Zagreba i Splita, postalo im je lakše razumljivo i zabavnije puno naših štoseva.

            Trećim albumom “Ne mi dihat za ovratnik” (1983.) na neki smo se način vratili u Sloveniju.

            Bela simfonija nastala je kao reakcija na opću skijašku euforiju osamdesetih, u vrijeme Bojana Križaja. Naravno da sam i ja navijao za naše skijaše, bio sam iskren navijač, ali stvarno se pretjerivalo. Skijanje je imalo golemu medijsku pozornost, sportaši su počeli pjevati, estrada se miješala sa svim tim i učinilo mi se da je sve prešlo granicu. Oglasio sam se “Belom simfonijom”. Grozno. Oni koji su shvatili skrivenu ironiju bili su zgroženi.

            Kako se mogu zafrkavati s našim orlom, našim narodnim herojem?!

            Ali većina ionako nije ništa razumjela i prihvatila je pjesmu kao pjesmu o skijašima. S refrenom “Nič nas ni strah, če so smučarji z nami” nastupali smo na seriji Bijelih koncerata, pred punim dvoranama koje su s nama tulile taj slogan. Ali svejedno, i to nam je donijelo veliku zabavu.

Komercijalno uspješan album

            Na albumu “Ne mi dihat za ovratnik” slikali smo se u Željezničarskoj koloniji u Mariboru. S gitaristom Otom odglumio sam tuču i snimku na kojoj ga mlatim i maltretiram kasnije su objašnjavali kao podsvjesnu najavu našeg raskola, kao moje silovanja komercijalnošću i njegovu želju da ostane umjetnik. Teoretičari. Taj je album doista bio komercijalno uspješan i nakladnik je bio zadovoljan s nama. Prodali smo ga u nakladi većoj od 40.000 primjeraka. Naslovna pjesma postala je omiljena u Jugoslaviji i još je se danas rado sjećaju.

            U to vrijeme nam se dogodila glazbena zajebancija “Naša Lidija je pri vojakih” koju smo objavili na albumu uživo “Slišiš, školjka poje ti” (1984). Svirali smo je kao grupa Top Ziza iz Lenarta i bili smo sami sebi predgrupa. Ta nam je pjesma donijela puno novca i velikih problema. ‘A’ stranu tog albuma snimili smo u Mariboru u Gradisovoj dvorani, a ‘B’ stranu u Mladinskem gledališču u Ljubljani. Omot je totalno otkačen, s fotografijom gaćica cure koja je danas vjerojatno već baka. Mogao bi se natjecati na najružniji omot stoljeća.

            Početkom osamdesetih je YU režim pokušao ustanoviti ženske jedinice po uzoru na američku vojsku, ali je zaboravio da JNA nije bila profesionalna vojska. U pjesmi sam upotrijebio ironiju koju je nudila naglavačke postavljena situacija, kad momak kod kuće piše curi pismo u vojsku. Kako je kod kuće, tko je sve pozdravlja…, sve ono što obično cure pišu dečkima u vojsku. Nikad nisam snimio videospot za tu pjesmu, što mi je danas žao.

Najveći hit i zametak turbo-folka u Sloveniji

            Projekt vlastite predgrupe Top Ziza (u prijevodu Top Sisa) bio je aluzija na ZZ Top, najdraži ansambl bubnjara Andreja Pintariča. Posudili smo perike, zamijenili instrumente, ja sam svirao bas gitaru i zasvirali valcer Naša Lidija je pri vojakih. To je tada bila ogromna provokacija. Te 1984. smo svirali Lidiju po svim vatrogasnim veselicama, iz alter rocka smo pali u totalnu estradu, u megaestradni zagrljaj, što se dobro poznavalo u našim džepovima i u načinu našeg života koji se pretvorio u čisti hedonizam. Navikli smo se na novac i također na medijsku pozornost koju smo dobili.

            U drugim dijelovima Jugoslavije Lidija nije ostavila nikakve posljedice, u Sloveniji jest. Iako je dobra satirična stvar, mnogi je nisu tako shvatili. Za mnoge je bila nekakva lumpenproletarijatsko-seljačka uspješnica koja je masovno mobilizirala slovensku publiku. Lidija je moj najveći hit i zametak turbo-folka u Sloveniji. Našeg gitarista Rimelea je sve to izuzetno odbijalo. To nije bio njegov artistički milje.

Pročitajte još...

Pop Cooltura: Đoletova je zadnja

S njim još malo odlazi ono drugo i drugačije, sporije vrijeme, ljudskost i toplina. Vječnost je za njega počela odavna "jer sati i minute nisu čuli za slow motion...". Nikad nitko ni blizu nije znao tako lako i tako dobro opisati životarenje kao on

Pop Cooltura: LP – njima samo ploča, tebi komadić života

Glazbeni trgovački moguli su se dosjetili da u vrijeme rampe za koncerte i stavljanja event i gig industrije na aparat, download i copyrights, publishing nije dovoljan, merch pogotovo. Vrijeme je kupovanja. Topline kupovanja. Trenda kupovanja. Pažnje...

Sound & Vision: 10 stvari koje je Spotify promijenio u glazbenoj industriji

U čast 15. godišnjice davatelja digitalnih usluga koji je promijenio pravila glazbene igre, donosimo listu inovacija, transformacija, preinaka i drugih načina na koje je Spotify promijenio način na koji ljudi konzumiraju glazbu i donio nove funkcionalnosti na platformu

Sound & Vision: Koja je današnja vrijednost nagrade Grammy?

Ove, pak, godine ima puno ljudi koji se ljute na Grammyje - iz više razloga. Neprijateljstvo prema instituciji osjeća se najizraženije do sada, no kontekst za toliku pobunu jesu umjetnici koji nastavljaju ozbiljno shvaćati Grammyje. Pa krenimo redom

Povezano

Zoran Predin: Priča o Lačnom Franzu (5) – Kralj selotejpa

Nitko nije svirao kao mi i danas se naša glazba unutar novovalnog žanra još uvijek izdvaja, još je uvijek drukčija. Nismo imali imitatora, ni jedan bend nije svirao ni jedan naš štiklec. Nije, jer bi morao na glavu postaviti svoje glazbeno znanje. Svjesno smo kršili sve zapovijedi

Priča o Lačnom Franzu (3) – Psihoneurosis nuclearis

Poslali su me u Zagreb, u kasarnu Maršal Tito, očito namjerno na kurs za desetara i to u protuteroristički vod. Imao sam više „uzbuna" nego što sam proživio dana u sivozelenom. Dva ili tri mjeseca je išlo tako, a onda sam odlučio da je dosta, da poznajem osnovne elemente ratovanja i na božićni dan pobjegao iz kasarne

Priča o Lačnom Franzu (2) – Crna kožna jakna

Odmah poslije koncerta krenuo sam u lov na kožnu jaknu jer nema rockera bez kožne jakne... Ta je jakna postala moja druga koža. Imam je i danas, postala je moja relikvija. Nosio sam je na svim koncertima

Priča o Lačnom Franzu (1): Bend častio publiku pićem

Palo je još nekoliko prijedloga za ime, ali ustrajao sam da bude Lačni Franc i kad smo to napisali na plakat i zalijepili na zid, doista su se svi pitali: Što je sad to? Iritiralo je i bilo posve drukčije od svih postojećih imena slovenskih grupa tog vremena

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime