Petak, 1 ožujka, 2024

Pisma iz Camarguea: Pišem gluposti da sakrijem čežnju

Putovanje u muškom društvu ima svoje čari i prednosti, ali nekoliko puta na dan bih ih s velikim veseljem zamijenio za tebe. Posebno u onom dijelu dana kad je mrak i na nebu je onakva okrugla lopta koja uznemirava pse i nas, vampire

Draga ženo,



kad god mi se dogodi nešto lijepo, sjetim se tebe.

Ovdje ima toliko različite ljepote da ti već na početku mogu napisati da mi nedostaješ jer bih je volio doživljavati s tobom. Putovanje u muškom društvu ima svoje čari i prednosti, ali nekoliko puta na dan bih ih s velikim veseljem zamijenio za tebe. Posebno u onom dijelu dana kad je mrak i na nebu je onakva okrugla lopta koja uznemirava pse i nas, vampire.

Krhka vječnost čudesne prirode

U tom pogledu moj je cimer posve neupotrebljiv. Ako još postaneš svjestan da i on misli slično, idila postaje potpuna. Zato se prije spavanja radije dobro umorimo i prehrčemo nostalgiju za domom.

Ne sjećam se točno što je dovelo Vincenta van Gogha u Arles, najveći grad u blizini, ali došao je u krajeve u kojima stanuju boje. Tek treće večeri kad sam uspio otrgnuti pogled od zemaljskih čari, ugledao sam čudesno plavo nebo kakvo još nikada nisam vidio. Znaš da me uz tebe, dobru glazbu i postavljen stol teško još što može privući, ali ta je plava sjajila takvom snagom da me šokirala vlastita reakcija. Nebeski plava. Kao da je iza nje stajalo afričko sunce. Kako je krhka vječnost čudesne prirode koja te zalijeva nježnošću i nostalgijom.

I s druge strane sva ta tamna lica koja pjevaju od jutra do sutra nepromijenjenom strašću. Potpuno su drukčiji od nas.

Nitko ne sluša radio. Svoju glazbu sami zasviraju. Interpretacija im znači više od autorstva jer je uvijek drukčija, jer se mijenja, jer izvođač uvijek mora u nju uvući sebe, inače ne može pjevati i svirati.

Zoran Predin: Priča o Lačnom Franzu (5) – Kralj selotejpa

Neke njihove pjesme nemaju tekstova, samo priču i pjevača sude po tome što od priče zna napraviti, što će zajahati, a što ispustiti.

Cigane zanimaš – ti!

Cigani goste ne ocijenjuju po tome koliko su im kvalitetnu bocu vina donijeli u posjet. Zani- maš ih ti, a ne tvoja ‘zlatna penina’.

Njihove bajke žive u pripovijedanju, ne u knjigama. Skoro nitko ne nosi jeans.

Muškarci se dijele na dva osnovna tipa.

Na “mačo muškarce” u koži i kaubojskim čizmama koji uz to obuku bilo što, od nogometnog dresa do svilene košulje. I na zavodnike u prugastom sakou, s bijelim cipelama i zlatnim nakitom. Cigani su neograničeni u svojoj tradiciji, pouzdani u svojoj nepouzdanosti i vjerni u svojoj nevjernosti.

Sami sebi se ne čine previše romantičnim.

Grčke poslovice za njih ne vrijede. Kad bi im se dogodio kakav sportaš, brzo bi mu kupili cigarete, gitaru i doista mladu ženu. Njihovi psi lutalice su poglavlje za sebe.

Priča o Lačnom Franzu (2) – Crna kožna jakna

Od mješanaca miješani mješanci.

Ima ih puno i nježni su s njima. Vidio sam i pilića i patku koju su se privezani vrpcom za noge (kao nekoć Renato Olivieri i Gvido Pancaldi, sudionici popularnih “Igara bez granica”) miješali u pseće sporove. Jednom za vrijeme ručka dugo ih nije bilo, pa sam baš žalosno gledao u tanjur.

Sljedećeg dana su sretno projurili pokraj nas.

Pišem gluposti da sakrijem čežnju. Navečer, kad je najveselije, želim da konačno izume onu napravu iz svemirske serije Enterprise za slanje čitavih ljudi kroz eter.

Druge godine ideš sa mnom

Sada sjedim i jedem uz sviranje posluženu večeru u gostionici Chez Olivier. Oko nas su šarena lica svih starosti. Svi sviraju gitare. Svi pjevaju. Svi plješću. Šestomjesečna beba pije iz maminih prsiju, a ona odmah nakon dojenja zapleše tako da nam stane dah.

Ne vrti se baš puno, ali kad se vrti vrijeme se zaustavi.

Moram ti kupiti takvu suknju.

Malo veću bebu ionako već imaš. Baila, baila, baila, bailam svirat ću na gitari. Cigani dolaze i odlaze. Brzo razlikuješ Mađare od Talijana s dugim maramama, u crno odjevene Rumunje od Andaluzijaca koji su iz priručnih mjehova špricali vino ravno u usta. Sada znam otkuda je mariborski Meho dobio ime. Onda donose Marokanci još bubanj i ‘adio pamet’. Pun mjesec se drži, kao da ovakva zabava nije ništa posebno. Nekoliko galebova još leti po gasnućem nebu.

Najradije bih jednoga ulovio i za nogu mu privezao pismo za tebe. Ali mu previše ne vjerujem!

Noću idemo iz grada u provincijalni noćni klub slušati kantautora Boya i njegovu sestru. Ime mjestašca sam zaboravio jer je bilo sastavljeno od samih J-ova, C-ova i apostrofa.

Ljubavnik iz ormara: Dežurni smolonosac, po domaće pehist

S obje strane prašnjavog puta bile su ograde s bijelim konjima. Došli su nas gledati. I dok smo mi u jedan poslije ponoći tako gledali slovenske i kamarške konje, sjetio sam se da još nismo na konju.

Druge godine ideš sa mnom.

Doskora,

Tvoj Zoran

Stes Maries de la Mer, svibanj 1996.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime