Draga moja djeco,
Morate priznati da vas nikada nisam strašio da će vas odnijeti Cigani, ako ne budete dobri.
Prvi ste se put sreli s njima u bajkama jer su u narodnoj tradiciji uvijek u ulozi loših i zločestih likova kojima smo obično prali svoje greške i svoju lošu savjest. O Ciganima snimamo filmove i pišemo putopise. Za Skupljače perja bio sam premlad, tako da su prvi put ozbiljno došli k nama kući s filmom “Cigani lete u nebo” koji me potpuno očarao. I danas je glazba iz te slikovite i strasne ode ciganskoga duha živa i već nekako domaća. Stalno nam iznova pobuđuje iskrene romantične osjećaje i lažnu čežnju za slobodom.
Mi nemamo muda za takve izazove. Glasno vikanje i razbijanje čaša također nisu moderni. Barem je manje izvještačenosti.
Djetinjstvo potorše na brzi tečaj učenja odraslog svijeta
Cigani imaju puno djece. Živahna su i radoznala. Naizgled prepuštena sama sebi trče po čergi i igraju se sa svojim psima. Polomljena kolica puna su mlađih sestrica. Čini se da su jedni drugima najdraža igračka. Najviše me zabavljalo kako u baš svakoj stvari oponašaju svoje roditelje. Sve dobro i loše iz svijeta odraslih nekritički sažmu u paketu. Nedostižan ukus za odijevanje i pušenje, ljubav prema glazbi i životinje, poštivanje obitelji i zaštita svog teritorija.
Kratko djetinjstvo potroše na brzi tečaj učenja krutih pravila odrasloga svijeta i dječjih prednosti u njemu. Naravno da dobivaju veliku pozornost i iskrenu ljubav, ali svejedno mi se činilo da me tako ozbiljno, tako odraslo gledaju. Svakako bi radije imali dvije stotke nego legokocke. Možda nisam u pravu. Možda ih se malo bojim jer su u svojim sudbinama tako unaprijed određeni i predvidivi.
Tako brzi, strasni i prolazni.
Pisma iz Camarguea: Danas mi je često žao što te nisam i prije poslušao
Cigani se ne stide svoje djece. Posebno najmlađe nose posvuda sa sobom. Sjedalice u noćnim klubovima bile su pune zaspalih srdašca. Naše mame bi poludjele, a njihove su veselo plesale. Na kraju krajeva, bile su na dopustu.
Ljepota te djece je nešto na čemu im zavidi čitav svijet i istovremeno namjerno previdi da iza lijepe djece stoji puno invalida i drukčije unakaženih mališana, jer ciganski način života teče posve drukčije, bez zajedničkih točaka s našim shvaćanjem zdravstvenog osiguranja.
Svi zajedno su mala i velika djeca
Tu djecu obično nitko ne voli, osim njihovih obitelji. Upravo je ganutljivo bilo promatrati kako nježno i s ljubavlju o njima brinu. Svi, od velike braće do manje pogođenih vršnjaka.
Znam da mogu jako dobro lagati jer ne žele i ne mogu iz svoje kože. Uvjeren sam da nisu izvještačeni. Ako im se nešto ne sviđa, odmah će vam to pokazati. I obrnuto. Svi zajedno su mala i velika djeca.
U tjednu slavlja u gradu sam vidio toliko gitara kao nikada prije. Prevladavale su španjolske s plastičnim žicama i flamenco način sviranja s naglašenom tehnikom desne ruke, s ritmičkim udarcima palca i dlana po rezonantnim pločama. Imaš osjećaj kako svi znaju svirati baš sve pjesme.
Onda ti se polako prosvijetli da cijelo vrijeme improviziraju, da nikad ne odsviraju istu pjesmu jednako. Melodijama se igraju kao pubertetlije s pimpekima, svaki dan smisle nešto novo, a u biti se radi o istoj stvari.
Gitare si predaju iz ruke u ruku, svi pjevaju, svi plješću, svi piju, svi odmah primjete zgodnu curu, ukratko većinu stvari rade zajedno.
Pisma iz Camargua: Aplauz i zadnja molitva opet su me vratili na zemlju
Pislin kućni bend, sastavljen od unuka i drugih rođaka, za razliku od većine prisutnih skupina zaljubljen je u jazz.
Django Reinhart, troprsti genije jazz gitare, njihov je Bog.
Za vrijeme praznika pridružuje im se još priženjeni Rumunj, profesor violončela kojeg smo rado ostavili u uvjerenju da u Sloveniji vlada glad, pa se jadnik barem pred nekim osjećao superiornim. Njegovi novopečeni rođaci, naime, nisu ga ni pomirisali. Očito je još preblizu vrijeme kad je u Bukureštu zatvarao vrata stana s praznim cekerom u ruci, a nije točno znao je li već došao iz kupovine ili tek odlazi.
Basist Jean-Marc Perrine je po ženskom mišljenju otrov za vjernost
Glavne zvijezde benda su slijepi gitaristi, momci koji uvijek sviraju s gostima, bez obzira na pjesmu koju zasviraju prigodni posjeti.
No, ovdje je i basist Jean-Marc Perrine, po ženskom mišljenju otrov za vjernost i izgovor za grijeh.
Tiha voda, koja je za sebe prikovala poglede postarijih gostiju kao i njihovih kćeri, u tjedan dana je dva puta otvorio usta, za ciferšluse naravno ne znam.
Ali dogodila se i iznimka.
Usred treće večeri pojavio se Ciganin koji je nakon divljih Andaluzijaca zapjevao poznatu baladu Feelings.
Samoubojstvo.
Kao da sa svježe odrezanim noktima, zapiknutim u nikada obojan žlijeb padaš s nebodera i crtaš duge, neprekinute crte.
Gospodina nisam nikad više vidio.
Čergaški psi su se drugog dana sumnjivo zadovoljno oblizivali.
Zadnjih dana sam i ja došao na svoje
Došli su i Gipsy Kings u originalnoj postavi. Njihov šef, gospodin Nikola, ručao je s nama. Nakon ručka smo mu i mi zasvirali. Igor, šef Šukara, čak je jeo i salatu iz iste zdjelice i možda će si Nikola u znak poštovanja za sljedeću sezonu pustiti gustu crnu bradu, a la Igor. Ukratko, bio je s nama, bez šale, vrlo zadovoljan, a onda se morao beskonačno puno puta slikati i s drugim obiteljima.
Zadnje večeri sam i ja došao na svoje. U tih deset dana čuo sam pjesmu Baila, baila najmanje sto pedeset i sedam puta. Kod Tuyet smo imali oproštajnu zabavu. Pozvala je i dva Ciganina s predugim noktima. Moja gitara ima metalne žice zato je za njih bila pretvrda. Čučnuo sam ispred momka i veselo se nasmijao. Očekivali ste kakvu moju, ali rijetke su takve prigode. Zatulio sam Baila, baila da ih je samo počešljalo.
Osveta je hladno jelo.
Tako brinem za svoje zdravlje.
Pusa svima,
tata Zoran
Stes Maries de la Mer, svibanj 1996.