Ovih dana u Oslu svi žele vidjeti samo jedno – novi muzej Edvarda Muncha. Nakon što je i službeno otvoren krajem listopada, ovaj dom najpoznatijeg norveškog umjetnika ruši sve rekorde posjećenosti.
Bio je običan radni dan, negdje oko 13 sati sam ušetao u zgradu nadajući se kako ću u miru pogledati postav i unutrašnjost. A kad tamo – deseci mladih i starijih, djece i roditelja i nemali broj turista koji su strpljivo čekali u redu za ulazak, birali svoj suvenir, ili su se pak opuštali uz šalicu kave i kolac od cimeta prepričavajući dojmove.
Zbirka od 28.000 originalnih Munchovih djela
Wooow! Munch je baš hit, kultura je IN, i sve je divno, barem iznutra, pomislio sam. Ulaznicu sam odlučio kupiti na licu mjesta i uz nju sam dobio kratki info kako ću na svoj red za izložbu pričekati 45 minuta, jer gužva je! Neka je, lijepo je da se za umjetnost traži ulaznica više, a Edvard Munch svojim je djelom i utjecajem to svakako zaslužio. Dakako, treba vidjeti i novi objekt pa se nemali broj ljudi šeta uokolo, ne bi li uslikali i prokomentirali samu zgradu.
Odlučio sam se za obrnuti redoslijed, pa sam liftom krenuo izravno na 13 kat i ostakljenu terasu s koje se pruža veličanstveni pogled na novi dio grada s jedne, te fjord i otočiće s druge strane. Noge su lagano lecnule, a srce poskočilo pri dodiru o koso staklo i pogledu ispod sebe.
Najveći muzej na svijetu
Odradio sam nekoliko fotkica za uspomenu i kolumnu, a onda sam krenuo nizbrdo. Ravno prema nevjerojatnoj zbirci od 28.000 originalnih Munchovih djela koja se prostire na 26.300 metara četvornih, čineći ovaj muzej, posvećen samo jednom umjetniku – najvećim na svijetu. Nije to niti čudno kad je u pitanju genij koji je stvarao gotovo cijeli život, a njegov se opus kreće preko slika, grafika, crteža, skulptura te fotografija i filma čime je zaslužio i posebno mjesto u modernoj umjetnosti.
Unutarnji prostor liječi nevjerojatnim opusom i konceptom izložbe
Dakako, najpoznatije djelo dobilo je i posebnu poziciju, ali i pažnju. Na 4 katu u sklopu postava nazvanog “Edvard Munch uendelig” (beskonačan) nalazi se njegovo najslavnije djelo: “Krik”. Saznao sam tako da je djelo napravljeno u tri varijante; slika, crtež i litografija koji su u novom muzeju izloženi na tri ograđena panoa i pod prigušenim reflektorima.
Svaki se izložak otvara s vremenskim razmakom od sat vremena, i to kako bi se izbjegla eventualna oštećenja koja mogu uzrokovati klima, posjetitelji, svjetlo, ali i drugi faktori. Ja sam, primjerice, 10-ak minuta uživao u predivnoj temperi na platnu, a potom i u crno-bijeloj litografiji.
Inače, verzija slike iz 1895. napravljena pastelom na kartonu prodana je za gotovo 120 milijuna američkih dolara na aukciji u Sothebysu, što je čini najskupljim umjetničkim djelom u povijesti. I tako opijen umjetnošću (i ciframa) gotovo sam zaboravio na vanjski izgled zgrade. I dok mi vanjština blago rečeno bode oči (doznat ćete uskoro i zašto), unutarnji prostor liječi, kako nevjerojatnim opusom tako i konceptom izložbe.
Zgrada koja ne zadovoljava niti jedan estetski standard ljepote
No, vratimo se samom objektu. Naime, 60 metara visoku zgradu, čiji se toranj “naginje” projektirao španjolski Estudio Herreros, a ukupna vrijednost investicije iznosila je gotovo 300 milijuna eura. Rezultat je sljedeći: siva zgrada/toranj u obliku grčkog slova lambda, s mrežastom oplatom od čelika i nakrivljenim staklenim vrhom. Sve to zapakirano u bezlični dizajn i industrijske gabarite koji se, na mahom stambeni prostor, nadvijaju poput kakvog arhitektonskog (bolnog) krika.
Ništa bolje dojmove nisu imali niti domaći novinari, koji nisu krili razočaranje što je za Norvežane, sklone u svemu vidjeti nešto lijepo i pozitivno, doista iznenađujuće. Njima su se pridružili i građani koji su upravo muzeju dodijelili nimalo laskavu titulu. Naime, od 10.000 ljudi koliko ih je sudjelovalo u glasanju, koje je organiziralo udruženje “Arkitekturopprøret”, njih više od 35% izjasnilo se kako im je Munchov muzej najružnija zgrada ni manje ni više nego u cijeloj Norveškoj. Ako ništa, dodali bi zlobnici, muzej je barem u nečemu prvi, a sigurno nije niti posljednji u kontroverzama koje izaziva.
Možda nisam kompetentan pisati o arhitekturi i dizajnu, ali kvragu, valjda smijem reći što mi se sviđa, ili ne. Još će neki dodati kako se o ukusima ne raspravlja, i to stoji. Ali, kada je nešto ružno, onda mu niti jedan ukus ili rasprava neće pomoći. Nažalost, novi Munchov muzej je upravo to: zgrada koja po svim mogućim mjerilima ne zadovoljava niti jedan estetski standard ljepote. Sami navedeno možete procijeniti i na mojim fotografijama i da se razumijemo, sasvim je u redu da se ovo nekome i dopadne, jer ukusi!
I ako se baš poželite, kao ja, izvikati na ovaj gradski “ukras”, možete se prošetati do obližnjeg brda Ekeberg na kojemu se, među ostalima, nalazi instalacija koncepualne umjetnice Marine Abramović. Riječ je o crnom metalnom okviru iz kojeg pogled puca točno na muzej. Dovoljno je samo progurati glavu i jednostavno pustiti glas iz svega grla bilo prema toj estetskoj katastrofi, ili jednostavno zato što ste poželjeli nešto izbaciti iz sebe. Ah, konceptualna umjetnost…
Možda ipak, samo želite uokviriti dojam o novom dijelu grada u kojemu su se smjestile sve gradske vedute. Među njima je i nova Deichman biblioteka, pobjednica na arhitektonskom natječaju za najbolju zgradu grada Osla (projektirali su je Norvežani, op.a.), a čije je posebnost tek u stepenasto isturenim posljednjim katovima.
Inače, staklena bijela i pomalo sterilna zgrada ostavlja me samo – ravnodušnim. Tek je unutrašnjost nešto ljepša, bolje rečeno toplija u svojim drvenim tonovima među kojima možete uroniti u književno blago i druge sadržaje.
Arhitektonski dragulj poput usidrenog ledenjaka
No, ono što me uvijek iznova fascinira je Nacionalna zgrada opere i baleta. Taj arhitektonski dragulj poput usidrenog ledenjaka svojim senzacionalnim dimenzijama zauzima glavnu poziciju u novom, modernom dijelu grada koji se zove Bjørvika, u kojemu se nalaze i sve gore spomenute zgrade. Koliko je prostrana vanjska struktura dovoljno govori i podatak da je Justin Bieber 2012. godine upravo na vrhu zgrade održao svoj veliki koncert. Bijeli kamen, oštre linije, velike površine mame na šetnju i razgledavanje, a nasuprot njima unutarnji je prostor oplemenjen materijalima od drveta i rasvjetom koja nudi čaroliju, poglavito u zimskim večerima.
Opera je 2009., dvije godine nakon otvaranja, prema ocjeni Europske unije proglašena najboljom zgradom suvremene umjetnosti. I tu bi, kada je o uzbuđenju i divljenju o arhitekturi u novom dijelu grada, bio (moj) kraj. Naime, sve ostalo zapravo su podosta bezlične, što poslovne, što stambene zgrade razbacane bez nekog reda i smisla. Da se razumijemo, sve je to divno i krasno, napravljeno po posljednjim građevinskim standardima i u skladu s prirodom i obnovljivim izvorima energije. A dodao bih i za one s iznimno dubokim novčanicima koji su u stanju platiti nevjerojatno visoke cijene stanova.
Dakako, u tom se arhitektonskom kukolju nađe pokoje zrno žita, a kafeterije, fontane, restorani te dječja igrališta polako oživljavaju to područje. No, nedostaje ipak ono nešto, malo duše, toliko potrebne topline, boja i dinamike koje bi udahnule svježinu i živost toliku potrebnu u sivim danima ovdje na sjeveru. Ostaje mi nada da će upravo neki novi prostori, koji će s vremenom niknuti unutar ovih zidina, biti upravo takvi.