Subota, 10 veljače, 2024

Život na sjeveru: Ljubav, najveća od svih!

Je li je moguće voljeti nekog tko sije toliku mržnju i do kada ćemo mi tako ljubazno i kulturno prihvaćati, tolerirati i opraštati onima koji zbog bilo kakvih razloga i u ime bilo koga, ili čega hladno siju teror i smrt pokušavajući nas zastrašiti? Pa zatucana gospodo od sviju nas koji smo u manjini i koji smo drugačiji, odgovor je vrlo jednostavan – dokle god bude trebalo. Jer ono sto nas ne ubije, znate već.

Od ove godine 25.06. slavim kao svoj drugi rođendan. Naime, te sam se subote negdje oko jedan u noći zabavljao u London pubu, najpoznatijem okupljalištu LHTB zajednice u Oslu. Ispijajući gin tonic i gledajući kroz velike prozore na prostor ispred kluba koji je rezerviran za pušače, u jednom sam trenutku začuo uzvike i vidio ljude kako bježe.



Potom sam ugledao i beživotno tijelo koje je ležalo na pločniku, a onda sam vidio njega – pomahnitalog lika s pištoljem u ruci i još jednim oružjem obješenim preko ramena. Instiktivno sam se sklonio iza velikog zvučnika pored DJ pulta koji se nalazio u blizini, i začuo pucanj, na jedinoj fotografiji incidenta koju sam uslikao pokazat će se da su u pitanju bila dva metka te krike u klubu.

Može li itko zaustaviti ubojicu s oružjem?

Gotovo je, sve će nas pobiti, proletjelo mi je kroz glavu. Bio sam uvjeren kako ubojicu s oružjem nitko ne može zaustaviti u svom krvavom pohodu i s namjerom da pobije sve nas ispred i u klubu. Nakon nekoliko minuta strepnje za vlastiti život i petljanja oko mobitela, svjetla su se upalila, a ja sam provirio iza zvučnika i ugledao policajca dok je nekolicina pokušavala pomoći ozlijeđenom muškarcu koji je krvave glave ležao na plesnom podiju. Pomislio sam tada: Izgleda da smo spašeni.

Šokiran i zatečen izašao sam iz kluba, a onda sam odjurio što dalje ostavljajući iza sebe mjesto zločina i filmsku scenu prepunu svjetlećih policijskih automobila, sirena hitne pomoći i sigurnosnih barikada. Odjednom sam se našao u taksiju i jedino o čemu sam razmišljao je otići što dalje od ovog kaosa i terora. Sigurnu luku sam našao u stanu kod prijatelja, jer nikako nisam želio biti sam poslije svega što sam te večeri proživio.

Izdano je upozorenje povezano s terorizmom

I tako smo pozorno prateći razvoj nemilog događaja uskoro doznali kako je dvoje nedužnih ljudi izgubilo svoje živote, 21 je ozlijeđeno te da su poremećenog manijaka podalje od mjesta zločina uspjeli savladati obični ljudi uz pomoć policije, srušivši ga na ulicu i spriječivši tako još gore krvoproliće. A ono je, uz njegovo oružje i činjenicu koliko je ljudi te večeri bilo u gradu, bilo itekako moguće.

Dan poslije razotkrio je i ostale posljedice masakra: Povorka ponosa planirana za tu subotu i svi događaji oko proslave gay pridea su otkazani, policija je izdala upozorenje i podigla stupanj pripravnosti od terorizma, a nad gradom i cijelom zemljom nadvio se teški oblak nelagode. Pokazalo se, naime, kako je dotični iza sebe imao cijelu povijest nasilja, a bio je i bliskom u kontaktu s islamističkim skupinama povezanim s terorom koji je u posljednje vrijeme bio ciljano usmjerenim prema LHTB populaciji. Ubojica je svoj suludi naum započeo u pubu imena “Per på hjørnet” (ispred kojega je i usmrtio dvoje ljudi), a potom se nastavio kretati prema “London pubu” koji je najstarije i najpoznatije okupljalište LGHTB populacije u Oslu.

Umjesto slavlja ljubavi, nastao je strah od smrti

Tako, uz sve kontakte i aktivnosti koje je policija pratila, (spomenimo ovdje ipak kako je stručna procjena iz svibnja ustvrdila kako osumnjičeni za napad – nije opasan za okolinu), nije bilo teško zaključiti tko je, prvenstveno bio cilj napada. I onda smo umjesto vikenda u kojem se trebala slaviti ljubav, različitost i tolerancija dobili jezivu porciju smrti, terora i nasilja kao pljusku svemu sto je Norveška postigla, na polju ljudskih, a poglavito prava manjina.

Upravo je tog vikenda ljubav trebala biti glavna tema, jer je najveća od svega, i zato je kao takva dobila zasluženu instalaciju u središtu Osla. Grad je već danima pulsirao u ritmu duginih boja i brojnih događanja čija je kulminacija planirana za posljednju subotu u lipnju. Povorka ponosa se zbog pandemije nije održala prethodne dvije godine, pa se ove godine očekivao rekordan broj sudionika i gostiju. Premda sam za večer u kojoj se incident dogodio imao druge planove, put me odveo ravno – na mjesto zločina. U London pubu se nisam namjeravao zadržavati dugo, a nakon susreta s poznanikom (kojega je te večeri ranila krhotina metka i koji se srećom nakon operacije dobro oporavlja op.a) ta se noć, na žalost pretvorila u užas koji nikada neću zaboraviti.

Dan nakon događaja je došlo do spontane povorke

No, unatoč svemu, ljudi su se dan poslije nemilog događaja okupili u spontanoj povorci ponosa, odajući počast žrtvama, ostavljajući cvijeće i uzvikujući poruke podrške i ljubavi. Premijer ministri, kraljevska obitelj, gradonačelnica odmah su došli na mjesto tragedije i izrazili bezuvjetnu podršku LGBT zajednici, a čak se i službena protestanska crkva oglasila i po se prvi puta javno ispričala gay populaciji poglavito za nekadašnju zabranu istospolnih brakova.

Zastave duginih boja zavijorile su se na zgradama u grada, a unisona podrška i empatija stizala je, i još uvijek stiže, sa svih strana. I onda (opet) shvatim da živim u zemlji u kojoj su sloboda i prava na prvom mjestu, koja poštuje pojedince i njihov izbor, koja se zalaže za toleranciju i ljubav čak i prema onima koji po njoj pucaju. Jer jasno je kao dan – ljubav, kakva god bila, na kraju pobjeđuje, i ako uzmaknemo iti jedan korak znat ćemo da je pobijedio teror, a to nikada nije i ne smije biti opcija.

I dok sam pišući ove retke, ponovno proživljavao tu traumatičnu večer, nisam se mogao ne zapitati: Je li je moguće voljeti nekog tko sije toliku mržnju i do kada ćemo mi tako ljubazno i kulturno prihvaćati, tolerirati i opraštati onima koji zbog bilo kakvih razloga i u ime bilo koga, ili čega hladno siju teror i smrt pokušavajući nas zastrašiti? Pa zatucana gospodo od sviju nas koji smo u manjini i koji smo drugačiji, odgovor je vrlo jednostavan – dokle god bude trebalo. Jer ono sto nas ne ubije, znate već.

 

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime