U 66. godini iznenada je u Splitu preminuo Alem Ćurin; fascinantan strip autor, slikar i ilustrator koji je antologijske radove objavljivao najprije u Feral Tribuneu a potom u Novostima.
Živeći u Splitu pa na Hvaru a onda opet u Splitu, Ćurin je dakako na vlastitoj koži osjetio što znači biti “daleko od očiju” i kuratora prestižnijih galerija i medijima. Oholost “centra” koji je drsko brkao geografiju i provincijalnost, nekoć ga je – unatoč fascinantnom stripovnom eksperimentu stripa „Eksperiment gospodina Kleina“ – smjestila na rub novokvadratne situacije a potom i transavangarde ili “nove slike”. Iako je Ćurinova hvarska izložba iz 1982. radovima poput heraldičke alegorije „Dalmacija“, „Suvenira iz kolonije“ ili „Tice na žici“ bila posve na tragu tadašnjih najuzbudljivijih radova njemačkih “novih divljih” ili Olivinih slikara “transavangarde”, nije uspjela probiti barijeru koja je dijelila unutarnji metropolitanski “krug” kritičara, venecijanskih selektora i kustosa od “loosera” iz provincije.
Svoje strasti pomirio je slobodoumnom fuzijom i čudesnim eksperimentom
Ruku na srce, vlastitoj marginalnosti Ćurin je i sam obilato kumovao. Njegov prvi – tada naravno neobjavljen – strip „Pučani, plemići, suci“ najprije se rađao mukotrpno jer je njegov crtač na početnim tablama tvrdoglavo inzistirao na minucioznosti i maniri Hala Fostera, da bi odjednom krenuo neočekivanim smjerom. „Divljim“ grafizmom i crtačkom silovitošću u kojoj je bilo i Maurovića i – još i više – ekspresionističkog crteža preseljenog iz likovnosti na table stripa. Raspolućen između stripa i naraslih potreba za silovitim likovnim stilom nadahnutim već spomenutim „novim divljima“ i transavangardom, posve se udaljio od potencijalno komercijalne matice i pokušao svoje dvije strasti pomiriti slobodoumnom fuzijom i čudesnim eksperimentom. Idealni predstavnici spomenute faze su „Eksperiment gospodina Kleinea“ za koji je nagrađen u Montrealu te kazališni plakat za splitski HNK. Riječ je o rješenju za Pirandellovu predstavu „Čovik, zvir i kripost“ realiziranom kao tabla imaginarnog kubo-ekspresionističkog stripa u 12 kadrova. Očekivano, takvo rješenje nije zadovoljilo naručitelje.
Sukladno poučku da će vas nedaće ili ubiti ili ojačati, Alem je svoje „hendikepe“ pretvorio u prednosti. Shvaćajući da je i “provincijalnost kao sudbina” možda u konačnici prije blagoslov nego li prokletstvu. Kao mogućnost da se doista bude svoj na svome; na margini, na prostoru ruba koji – pa ma kako se to činilo apsurdnim – pruža više nego li naizgled “široko polje” centra. Ili mainstreama bilo koje vrste.
Rubnost odnosno marginalnost te perifernost – koju se ne smije brkati sa “denuncijantskim” i podrugljivim provincijalizmom kao plodom duhovne lijenosti, mizernog talenta i samodopadne izoliranosti – doveli su postupno do iznimnih plodova.
Fascinantne vizualne storije jakog autorskog pečata
Alem je naime odustajući od hard-core likovnosti (jer prestaje i slikati i raditi sjajne i danas nažalost mahom zagubljene skulpture) pronašao “medij” novinske ilustracije koji mu je donio “publiku” bez prisilne promjene adrese. Godinama je u Profilu, podlistku Nedjeljne Dalmacije, crtao ilustracije (pored ostalih i za niz mojih tadašnjih tekstova). Bile su to fascinantne vizualne storije jakog autorskog pečata, crteži koji su – mada uvijek usidreni uz tekst kojemu su bili pratitelji – pričali i svoju autonomnu priču. Ćurinovski narativnu i nadrealnu. U onom smislu u kojem je nadrealan bio Alemu tako drag „Mali Nemo“ Winsora McCayea s početka 20. stoljeća. Ili, kako je to jednom prigodom kazao Miljenko Jergović (i sam godinama u Nedjeljnoj Dalmaciji „abonent“ Alemovih ilustracija) nisu to bile uobičajene ilustracije već likovne reinterpretacije, kojima je pomicao priče iz njihovoga realističnog prosedea. „Te slike izgledaju kao snovi na temu mojih priča“, zaključio je Jergović.
Daljnja emancipacija i rukopisa i autorske imaginacije dogodila se u za Ćurina idealnom novom mediju: Feral Tribuneu. Spomenuti je tjednik bio prava adresa za Ćurinove vizualne komentare iskazane beskompromisnim crtačkim stilom i posve eksplicitnom ili “hard core” ilustracijom. No neka vas Ćurinova komunikacije na “nervnoj bazi” ne zavara jer riječ je uvijek bila o izuzetno senzibilnome autoru!
Suptilni komentator kojega – prije i poslije svega – zanima pojedinac
Naime, iako je uvijek a posebice u feralovskim ilustracijama prezirao kompromise koji bi ograničili njegovu autorsku slobodu, palio mostove za sobom i tvrdoglavo gurao vlastiti film, Alem Ćurin nije bio bešćutni mizantrop već suptilni komentator kojega – prije i poslije svega – zanima pojedinac. Čak i tamo gdje je najžešći ili naizgled najvulgarniji, gdje metaforom udara poput malja a preciznim realističkim crtežem – trajno nadahnutim magritteovskim jukstapozicijama i apsurdom – Ćurin je bio osjećajni čovjekoljubac. Istina, poseže za žestokim izražajnim sredstvima, za šokom i moćnim oružjem apsurda no uvijek zbog gotovo naivne vjere da baš svakoj “nevinosti” na ovome svijetu, valja pružiti zaštitu. I baš zato su se Feral Tribune – i njegovi beskompromisni stavovi – i Ćurinova ilustracija tako dobro sljubili. Onako kako su se sljubljivale u Novostima.
Alemu pripada posebno mjesto u planetariju domaćih strip crtača i ilustratora. U onom prvom zabranu zaslužio ga je, frekoh, beskompromisnim eksperimentom iako je, kad god je to trebalo, pokazao da je nenadmašan i u klasičnim „narativnim“ formama i u nadrealnom (oniričkom) stripu. U onom drugom polju svog umjetničkog djelovanja mora biti zapamćen kao jedinstveni ilustrator-komentarom čije ilustracije nisu bile sluganski podređene tekstu već s njim u dosluhu i najćešće i same jezgrovit, jezičav i brutalno iskren komentar.
Zar je onda čudno da će Alem faliti i nama koji smo s njime decenijama prijateljevali i čitalačkoj publici koja ga je odavno uzela pod svoje.