Nikad zaposlenijeg kipara, handymana Nikolu Vudraga, bivšeg sjemeništarca, a danas jednog od najkreativnijih i najuspješnjijih umjetnika mlađe generacije, ulovili smo usred vrlo radnog ljeta.
Naime, upravo je završio nekoliko iznimno zanimljivih projekata, s ciljem popularizacije ne samo kiparstva kao umjetnosti i sadržaja za masovne medije, nego i nekih iznimno korisnih eko inicijativa… Osim toga, pandemija je za njega bila vrlo kreativno razdoblje te najavljuje nekoliko novih svjetskih projekata.
Simbolika dalmatinskog evanđelja
Nedavno ste sudjelovali na zanimljivom glazbeno-scenskom projektu “Miss Mediterana” Tončija Huljić u kojem se dvije vrste umjetnosti isprepliću. Koja je bila Vaša uloga? Ako nam možete približiti proces suradnje od prvog kontakta do praizvedbe…
Tonči i ja se znamo neko dulje vrijeme i imamo zajednički jezik što se tiče umjetničkog stvaralaštva i produkcije istog. Iako Tončija svi znaju po njegovim hitovima, čovjek ima (privatno) vrlo rafinirani ukus za finu umjetnost, “art”, i ne pokazuje to na van, u čemu ga i razumijem. A kao bivšem sjemeništarcu koji se nekad namjerio da bude svećenik/teolog, naravno zaintrigirala me suradnja kako kroz “scenografiju” dobiti sakralni, ali suvremeni dojam i ambijent.
Kako pričamo o modernoj, ali svetoj misi, jedini je način bio po meni (i najispravniji) modelirati svjetlom. U početku bijaše svjetlo, i to je bila misao vodilja, kako sa najmanje materije izmodelirati formu. Skulpture ili scenografija koje su postavljene oko zbora rađene su od vrlo tankog osjetljivog materijala, kao što je i duhovnost osjetljiva ‘nit’ koju čovjek valja gajiti. No, ta forma dolazi do punog izražaja tek kad se iznutra osvijetli. Da ne ulazimo u previše detalja, te su skulpture svojevrsna simbolika dalmatinskog evanđelja koju će svaka Dalmatinka i Dalmatinac prepoznati.
Uz Strossmayera, koji je za mene osobno jedan veliki čovjek pa je to bila i čast, modelirao sam i Tuđmana
Aktualna je i Vaša brončana bista Josipa Juraja Strossmayera. Kako je došlo do njenog izljeva i gdje je napravljena? Izjavili ste da je to jedan od najtežih komada koje ste dosad napravili.
Postoje, nazovimo ih, tri glavna smjera kojima se bavim u umjetnosti. Prva je galerijska umjetnost gdje stvaram radove koje u atelju odmah pakiram i šaljem u inozemstvo, u nekoliko francuskih i njemačkih galerija kao one obližnje, i ostalih tridesetak galerija diljem svijeta, nešto privatno, a nešto preko galerijske franšize. Nakon toga imam onaj muzejski set umjetnina velikih dimenzija koji su namijenjeni vanjskim prostorima ili većim muzejima. Upravo završavam višegodišnju seriju “Heraklovih zadataka” od 12 povećih životinjama iz istoimenog mita. Nakon toga postoji taj sektor koji ja zovem “lovac na glave”, gdje me osoba, država ili institucija angažira da izmodeliram realistični spomenik ili bistu određenom pojednicu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Strossmayer je jedna od naručenih bista gdje nemate puno vizualnih informacija, samo nekoliko fotografija pa je time teže dobiti jasnu anatomiju osobe o kojoj se radi. Svi ostali elementi uz portret moraju funkcionirati kao cjelina da bi čovjek bez čitanja legende odmah prepoznao lik (i djelo). Zanimljivo je, recimo, ono nevidljivo oku u tim portretima, a, uz Strossmayera koji je za mene osobno jedan veliki čovjek pa je to bila i čast, modelirao sam i Tuđmana (opet). No, u suradnji s dobrim ljudi iz ljevaonice odlili smo ga u mesing bronci gdje je mesing bio od topničkih čahura iz doba rata. Tako da se i kroz realističan sektor uspio provući jedan umjetnički koncept.
Tesla je veći od bilo kakvog nacionalizma
Nedavno je u našim medijima tematizirana novčanica s likom Tesle. U kojoj ste vezi Vi s tim genijalcem i velikanom ovih prostora? Vaš spomenik dotičnom jedan je od najvećih na svijetu… Kako se realizira takva golema konstrukcija?
Temom Nikole Tesle bavim se zadnjih 10-11 godina. Poštujem i cijenim njegov doprinos svijetu koji je rezultat nesebične žrtve vlastitog života jednom cilju napretka. Radio sam biste, ploče, grafike, reljefe, skulpture tom velikom čovjeku kojeg sam uvijek smatrao većim od bilo kakvog nacionalizma, i (za njega) apsurdnim i pomalo smiješnim pokušajima raznih svjetskih državnih prisvajanja.
Ja sam sretan da je Tesla našao mjesto ‘doma’ među svojima, a veselim se također vremenu kad postane potpuno integriran u brend grada Varaždina da zajednica može od toga prosperirati
Tesla je bio veći od svih tih niskih strasti pa je odluka pala da ga napravim i takvog – najvećeg. Dragi ljudi iz Real Grupe kao organizatori izložbe “Tesla mind from the future” naručili su izradu kipa koji će izložiti na izložbi i nakon ostvarene izložbe vratiti, a kako je boravio nekoliko godina u mom ateljeu, Grad Varaždin ga je odlučio smjestiti u Tehnološki park kao krunu tog velikog projekta. Ja sam sretan da je našao mjesto “doma” među svojima, a veselim se također vremenu kad postane potpuno integriran u brend grada Varaždina da zajednica može od toga prosperirati.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Produkcija takvog rada, čim prelazi visinu od 4 metara, podliježe statičkim izračunima, komunalne i GUP papirologije i vjerujte mi – dulje treba za realizaciju papira nego same skulpture. Iscrpno je i više se puta pitate “zašto se ja mučim, čemu to, ima li smisla”, ali onda angažirate osobu da se bavi papirologijom, a vi nastavite stvarati jer znate da će nekome to značiti.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
A sudjelovanje u projektu RezerArt? O čemu je tu riječ?
Projekt RezervArt nastao je prije godinu dana u Varaždinu u suradnji s komunalnim poduzećem Varkom. U dugim poslovnim razgovorima s direktorom Željkom Bunićem razgovarali smo o unapređenju zajednice i kulturne ponude grada. Poklopilo se da oni imaju zapuštenu zgradu na sjeveru Varaždina koja je nekad služila kao tvornica, nenaseljena, a ja sam došao kao umjetnik koji traži veći atelje i bolje uvjete rada s obzirom na potražnju. U roku nekoliko dana potpisao se ugovor o poslovnoj suradnji i ja sam uselio u atelje i ured i doveo nekoliko umjetnika i poduzetnika sa sobom da upotpunimo cijeli kompleks.
Na 60.000 četvronih metara zemlje je golema tvornica s velikim tvorničkim prostorima, uredima, ukusno uređenim krajolikom, usred Dravske park šume. Svi plaćamo ozbiljan najam za takav jedan uredan i veliki industrijski kompleks, što automatski potiče na ozbiljan rad na lokalnom, regionalnom i inozemnom tržištu umjetnina. RezervArt – Hrvatska udruga za promociju i razvoj intelektualnog i umjetničkog stvaralaštva broji 8 članova: Paula Banić, umjetnica i dizajnerica nakita, Tajana Berga u keramici i tehnikama gline, Željko Tkalec u izradi gitara, Marin Kramarić za dizajn, Matija Orešković kao inženjer graditeljstva, Leo Frišćič primijenjeni umjetnik, Vedran Starčević u 3d sektoru i ja.
Struktura članova složena je da svi zajedno surađuju na velikim projektima i paralelno rade samostalno, nitko ne ulazi drugima u posao i svi mogu međusobno surađivati ovisno o poslu. U prijevodu, RezervArt može odraditi projekt najvećeg parka skulptura, privatne narudžbe, savjetovanja i konzultacija, radionica, festivala, protokolarnih darova, glazbenog sadržaja ili samo “kipec”.
Prvo vas zaustavi policija jer se vozite u pogrešnom smjeru usred Pariza da stignete na vrijeme na montažu, a za pola sata sjedite u središtu grada, gledate Eiffela kroz prozor dnevnog boravka u kojem je vaša skulptura na zidu pored Jeana Michela Basquiata i Bruna Catalana
Čim zahtjevnija skulptura, tim veće zadovoljstvo
Iz današnje pozicije relativno mladog kreativca u naponu snage, da morate sabrati i kumulirati svoju retrospektivu – kojim ste radovima bili najzadovoljniji? A koji su Vam zadali najviše muke?
Radovi mi nikad nisu zadali muke, samo birokracija. Čim zahtjevnija skulptura, tim veće zadovoljstvo borbe. Imao sam do sad oko 80-90 izložbi, što doma što u inozemstvu, i oko 300-400 ozbiljnih (većih) ostvarenih radova, ali gdje god da ih sretnem negdje diljem svijeta, oni su poput djece koja su otišla u samostalni život. Uz svaku me skulpturu veže lijepa priča, sjećanja, i najviše mi je drago kad neka skulptura usreći onoga koji je udomi. Tesla mi je, primjerice, zadao tolike birokratske muke da su mi Eiffelove jednadžbe bile za opuštanje, ali jednom kad se postavio i kad sam mu stajao na ramenu na nekih 11 metara i gledao vizuru grada, zaboravite na crnu stranu.
Slično je i s počecima pariških izlaganja gdje je epsko putovanje od ateljea do galerije trajalo 18-20 sati vožnje s bonus napadima žutih prsluka i prosvjednika… Ali kad vam nakon svega u galeriju uđe John Simonian i kaže da želi kupiti rad za svog prijatelja Arnolda koji je nekad glumio Conana, taj mukotrpni put do Pariza zamijene epska iskustva s ljudima s kojima nikad niste mislili da bi mogli uopće pričati. Prvo vas zaustavi policija jer se vozite u pogrešnom smjeru usred Pariza da stignete na vrijeme na montažu, uzmete svoju pošteno zarađenu kaznu, a za pola sata sjedite u središtu grada, gledate Eiffela kroz prozor dnevnog boravka u kojem je Vaša skulptura na zidu pored Jeana Michela Basquiata i Bruna Catalana. Stoga, možemo zaključiti da nema puno negativnih iskustava, a ako i postoje, zasjeni ih nadrealnost koja nakon njih jamačno dolazi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Odakle korijeni Vašeg interesa i zaljubljenosti u kiparstvo? Kada je sve počelo i što je bila ili tko je bio inicijalna iskra?
U početku nisam bio zaljubljen u umjetnost nego u samo stvaralaštvo. Djed mi je bio varioc koji me od malih nogu učio raditi s metalima, i misliti u kontekstu stvaranja i izrade praktički svega. Imao sam tretmane sa 10-11 godina od djeda da ne idem spavati dok ne napravim savršeni “osmica” var (što će kolege varioci razumjeti), a u međuvremenu sam išao i u sjemenište za svećenika, ne kao službu nego prije kao znanost teologije, pa prošao razne škole od gimnazija do akademija, u Rijeci, Zagrebu, kratko i Berlinu.
Kad sve to spojite u jednu osobu, dobijete neuračunljivi kreativni kaos, i moram priznati brzo me život stisnuo u klinč pa sam iz nekih nazovimo ih traumatičnih iskustava prošao put do ovoga gdje sam danas. Iako sad vodim i RezervArt, imam metalsku tvrtku za corten čelik, zastupanje umjetnika za inozemstvo i slične grane djelovanja, ipak sam ostao onaj koji u ateljeu na svakoj skulpturi želi zavariti savršenu osmicu. A iskra? Djed mi je preminuo od trovanja željezom, i nema drugog životnog puta koji bih odabrao od varenja tog istog, zub za zub.
Umjetnici su bili ‘influenceri’ i prije nego što je to bilo ‘in’. Pogledajte Michelangela koji je usred Sikstine na prizoru stvaranja Adama naslikao anatomiju mozga
Umjetnost piše povijest naroda
Tko su ljudi koje biste mogli nazvati svojim uzorima ako ima takvih? Mimo legende Meštrovića…
Uzori su mi (osim djeda) bili ljudi koji čak u dosta slučajeva nisu ni bili umjetnici, više ljudi koji su svoj život dali za nešto veće od njih samih. Tesla kao glavni zupčanik napretka 20 stoljeća, Eiffel koji je napravio nemogući toranj prvi put u povijesti viši od piramida, od kojeg usput živi pola Pariza (toliko o željeznim monumentima), Maria Curie, Hypatia Alexandrijska, Hannibal Barca, svi oni koji su posvetili život višem cilju.
Nažalost, umjetnici nisu bili često javne ličnosti, nego im je povijesna uloga pisati o vremenu u kojem žive, pa tako znanost definira budućnost, a umjetnost piše povijest naroda. Naša je uloga pisati o našem vremenu pa tek kad nas nema, i kad naša sadašnjost postane prošlost, postajemo “poznati”. Sreća je u nesreći da nas znalci prepoznaju, još dok ste živi, a nesreća je u toj sreći da nas ponekad stave u isti koš sa današnjim “influenserima”. Umjetnici su bili “influenceri” i prije nego što je to bilo “in”, pogledajte Michelangela koji je usred Sikstine na prizoru stvaranja Adama naslikao anatomiju mozga, gdje misao stvara. li Josepha Beuysa koji je posadio 7000 hrastova koji i danas žive diljem Njemačke.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Koliko je to čime se bavite rijetka grana umjetnosti i kreativnosti danas i koliko joj prijeti izumiranje?
Prošlo je razdoblje straha, u kojem se mislilo da će nove tehnologije prevladati i zamijeniti umjetnike, no nakon nekoliko takvih pokušaja rezultati su bili previše smiješni i jezivo umjetni. Adam bez “daha života”. Mozak je i dalje najnapredniji alat na zemlji, a dobro i ispravno korišten nikad neće biti u strahu da hladni proizvod nadvlada moć ljudske mašte i kreativnosti. “Rijetka grana umjetnosti” je relativan pojam, primjerice – postoji puno kipara, 11 medaljera u Hrvatskoj koji se aktivno bave kiparstvom u formi medalje ili kovanice. Svejedno, postoji mnogo sektora poput restauracije, građevine, dizajna itd., u kojima su kipari našli svoju nišu i djeluju vrlo kvalitetno na tim područjima.
Na kraju duh umjetnosti i zub vremena razluče žito od ostatka pa nisam vidio transformersa u knjigama suvremene i recentne umjetnosti, a kamoli Jansonove povijesti umjetnosti
Postoji li hrvatska kiparska scena i postoje li ljudi koji mimo Akademije mogu svoju vrstu zaštititi u smislu svojevrsnog kružoka vrijednog pažnje? U medijima se vrlo rijetko i vrlo malo o tome govori. Tek ako, primjerice, Lupino namjesto svoje primarne pozicije fotografa krene u modeliranja drva ili se dovitljivi kreativci od otpada sjete složiti likove Transformersa i goleme megarobote pa na spiku “veličina je važna” privuku zanimanje medija…
Umjetnička struka jedinu svoju reklamu ima u izložbama, povremeno, ali rijetko u medijima. Za voditi takav brend treba biti i poduzetnik, i showman, i umjetnik. Postoji mnogo kvalitetnih, vrhunskih umjetnika koji su samozatajni pa ih prepoznate samo kad se nađete pred njihovim radom. Doslovno morate biti i Bruce Wayne, i Batman, kako biste održali svoje ime ili brend u opticaju. Mogu iz svog iskustva reći da sam se našao u takvoj poziciji jer živim taj život kao da je jedini, no isto tako vjerujem da je to ispravan put ako gledate poduzetničkim očima.
Na kraju krajeva, kako biste ostvarili velike radove koji zahtijevaju goleme količine materijalnih sredstava i logistike, ne možete imati boemski pristup životu i umjetnosti. Bez strategije i taktike, bez planiranja i ozbiljnog poslovnog integriteta rad može biti odličan – ali nitko za njega ne zna i postoji samo na tavanu i dok vas otkriju, više niste među živima. Gore smo također spomenuli prepoznavanje, pravi ljudi nas prepoznaju, i svatko si nađe svoju publiku ovisno o razini “arta” o kojem je riječ.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Nekima je dovoljno da sliči, nekima je dosjetka super, nekima je dovoljno da je autor “ime”, neki traže zračenje, neki investiciju, neki auru umjetničkog djela. Svatko ima svoju publiku i ima za svakoga po nešto. No, na kraju krajeva, duh umjetnosti i zub vremena razluče žito od ostatka, pa nisam vidio transformersa u knjigama suvremene i recentne umjetnosti, a kamoli Jansonove povijesti umjetnosti.
Svaka je neprilika spremnome prilika
Kako se, mimo institucija, monetizira Vaše zanimanje na malom tržištu poput našeg ili regionalnog? Postoji li nešto što bi se moglo zvati slobodnim tržištem umjetnina na ovako malom pedlju zemlje i lošoj ekonomiji? Ima li privatnih naručitelja kiparskih djela za neke specijalne prilike ili su te stvari isključivo pitanja organizacija, tvrtki ili državnih potreba?
Mislim da je prvi i najveći problem da školstvo koje se bavi umjetnošću nema predmeta poput art-menadžmenta ili “kako preživjeti od umjetnosti”. U Hrvatskoj prvo morate misliti kako preživjeti, pa tek kasnije kad to savladate kako živjeti od umjetnosti. Umjetnici izlaze iz akademija i stanu na cestu kao bogomdani, čekaju da im netko naruči ili kupi rad. I naravno, to se nikad ne dogodi.
Smatram da bi sve institucije trebale imati barem taj početni dio kako predstaviti svoj rad publici, kako naplatiti, kako (pismeno) napisati ugovor, kako otvoriti tvrtku itd… Većina mladih umjetnika, nažalost, luta u mraku živeći u iluzijama neke umjetničke misije koju su im nametnuli stariji iskusni “umjetnici” koji žive od profesorske plaće. Tužna je to tema koja se može zapravo lako riješiti jednim neobaveznim predmetom art menadžmenta gdje se student umjetnosti nauči kako cijeniti samog sebe i svoj rad, kako pratiti graf svoje vrijednosti, kako se predstaviti novom tržištu, a pritom ostati svoj.
A kolekcionari, narudžbe, bilo privatno ili korporacijski, dolaze tek nakon većeg probitka (najčešće) na inozemnom tržištu, a da bi došli do toga, ti umjetnici su naučili na svojoj koži kroz niz pogrešaka kako ozbiljno voditi poslovanje svog umjetničkog stvaralaštva. Tako da slobodnog tržišta nema, jednostavno red u tom sektoru ljudskog stvaralaštva i njegova opticaja još ne postoji. Postoje organizacije koje koketiraju s “umjetničkim misijama”, ali to su samo organizacije izložbi i evenata. Amaterski da, ali neki ozbiljni galerijski sustav i tržište umjetnina zasad ne postoji.
u produkciji je jedna velika izložba za muzej u gradu Zagrebu koji je za mene ‘hram umjetnosti’ pa se nadam da će birokracija odobriti show koji sam spremio
Postoji li snobizma u našem kiparstvu kao što to postoji u drugim smjerovima umjetnosti? Ako da, u čemu se ono konkretno očitava?
Postoji svega iz svakog segmenta poslovanja, od klasičnih hejtera do raznih nezavisnih kustosa koji su frustrirani jer ste uspjeli sami bez njih, publike koja vas prihvaća ili ne prihvaća, od onih “to moje dijete u vrtiću napravi” do onih “Vaš rad mi upotpunjuje dom, hvala Vam”… U tim gabaritima ima, no ne bih to nazvao “snobizmom”, jednostavno ljudi koji su u mogućnosti, ili nisu, priuštiti si neki rad ili umjetnika, ponekad razumjeti, ili ne razumjeti rad ili umjetnika.
Svi su sektori života ispunjeni raznim karakterima ljudi, no ovaj je životni put takav da uz predanost kad tad isplivate, a ljudi koji su vas nekad ismijavali u mladosti, sada žele biti vaši prijatelji. “Snobizam” koji ste spomenuli postoji, no u puno manjoj mjeri, najžalosnije je kad se to dogodi umjetniku na mali osjet slave. Po mom mišljenju, rukovanje i “Nadam se da ste dobro” mora biti istog žara prema domaru i prema Predsjedniku, bez obzira na statuse ili elite, jer jedino tada možete biti čovjek. Sve ostalo je neozbiljno.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Koje su projekcije Vaše kreativne budućnosti i pogona u smislu novih projekata kojima pomičete granice, promičete kiparstvo i ostavljate trag. Što je u planu?
U planu je saditi drva da bi oni nakon nas sjedili u hladu. RezervArt projekt je pokrenut, nadam se da će taj projekt izrasti veći od svih nas, pružiti prilike novim umjetnicima nakon nas dok cijela zajednica grada ili regije prosperira od kulture. Na osobnom umjetničkom planu u produkciji je jedna velika izložba za muzej u gradu Zagrebu koji je za mene “hram umjetnosti” pa se nadam da će birokracija i dozvole odobriti show koji sam spremio.
Nakon nje takva veća u inozemstvu, a u međuvremenu se bavim radovima za dvije nove galerije bazno u Francuskoj, dok neke umjetnike lagano pripremam za ulazak u moje prve galerije u istoj zemlji. Veseli me skori povratak u Francusku, ostvario sam dosta radova za tamošnje galerije, a pandemija mi je dala prilike da nesmetano stvaram i ostvarim većinu ideja koje prije nisam stigao zbog obaveze putovanja. Svaka je neprilika, pa i korona, spremnome prilika.
Naslovna fotografija: privatni album