Predstaviti Damira Radića u jednoj rečenici nemoguća je misija. Književnik, pjesnik, filmski i književni kritičar, profesor povijesti i komparativne književnosti… Potpisuje trilogiju poezije: Lov na risove, Jagode i čokolada, Pokopana tajna te zbirku Ranije. Izbor iz vlastite poezije objavio je, pak, u elektroničkoj knjizi Meko kao snijeg i toplo iznutra – najljepši hitovi i rariteti. Autor je i egzistencijalističko-erotskog romana Lijepi i prokleti te knjige filmskih kritika i eseja Milenijsko kino – film na početku 21. stoljeća… I još nismo sve nabrojali… Ni staro, a kamoli brojne buduće projekte… Ipak, trenutačno je u središtu pozornosti nova zbirka ljubavne lirike “Kao život sam”.
“Kao život sam” izdavač predstavlja kao sočnu ljubavnu liriku. Koliko se naslanja, a koliko razlikuje na dosadašnje zbirke poezije “Lov na risove”, “Jagode i čokolada”, “Pokopana tajna”?
Izravnom ljubavnom tematikom, odnosno izravnim referiranjem na tzv. izvanjsku zbilju, nova zbirka djelomično se nastavlja na prethodnu „Ranije“ iz 2019., kao i na aktualnu naslova „Zarazna zona“ iz 2021. koju sam objavio u suautorstvu s Andrijanom Kos Lajtman (obje su ušle u uži krug ugledne Nagrade „Tin Ujević“), a djelomično na prvu knjigu „Lov na risove“, s kojom je povezuje određeni broj pjesama pisanih po principu dugog asocijativnog nizanja. Kroz intertekstualnost nova knjiga je povezana sa sve tri koje si naveo, iako je u tim knjigama interakcija sa svijetom umjetnosti i uporaba tzv. objektivnog korelativa bila primarna, dok je ovdje sekundarna, a primaran je tzv. stvarni život.
Možeš li nam s nekoliko pjesama ili stihova predstaviti novu zbirku…
Evo dvije pjesme iz nove knjige vezane uz meni najdraža godišnja doba:
sljedećeg proljeća
š je jedino u šišmišu lijepo kaže ova mala kocka šećera, ne u špilji, ne u športu,
ali da u šuškanju, njenom osmjehu kojim šume mala sječiva, miš-šišmiš, zec-mjesec,
a ona, ona je topli stvor za šareni razgovor. pametnica što šumama krene da sigurnim
stazama ne bi kročila, svoj prah nosi posvuda, crni tulipan bi sadila. crni tulipan sljedećeg
proljeća da bi ga meni poklonila
posljednji dani ljeta
došli smo u dugoj šetnji do ovog polukruga pijeska i betona.
vlažno je od plitkog mora. neki ljudi u igri s loptom. neka tijela,
neki golubovi. jednom fali prst. misliš na susret koji može doći.
kasno prijepodne, slatki strah. film sa žutim i narančastim tonovima.
i plavo preko svega toga.
Kao dječaka impresionirao me Jesenjin
Odakle uopće korijeni i zanimanje za izražavanje u tom obliku pisanja? Tko su bili ljudi koji su te prije sebe samog impresionirali kombinatorikama riječi u formi pjesma?
Takoreći oduvijek je taj interes. Susrećeš se kroz život s tim umjetničkim oblikom, osvoji te i pokušaš i sam. Sve što ti treba su papir i olovka, ne treba nikakva tehnika koja može biti skupa i zahtijeva vrijeme za savladavanje, kao recimo na filmu. Čak ti ne trebaju ni slikarsko platno i boje. Kao dječaka impresionirali su me svi koji su bili vješti s rimama, posebice Jesenjin, nešto kasnije modernisti, a uvijek narativni pjesnici – ključna imena – Eliot, Apollinaire, Cendrars, Whitman, Masters, od domaćih Davičo, Popa, Pavlović.
A muze i izvori inspiracije? Čest je moment interferiranja s glazbenim postnovovalnim alternativnim vrelima od My Bloody Valentine, Velvet Undergrounda i šire. Tko su ljudi koji su ti godili kao soundtrack nekih životnih zbivanja i pisanja?
Mnogi. Proučavao sam povijest pjevane pjesme, ne tako pomno i upućeno kao Bob Dyan i Lou Reed, dvojica iznimno mi bliskih (kant)autora, ali dovoljno da mi raspon bude prilično širok – od nježnih melodičnih balada 50-ih i 60-ih do alternativnog indie rock’n’rolla, a nisam preskočio ni vrhunce tzv. zabavne i narodne glazbe s naših prostora. Među onima koji su mi srodnici po senzibilitetu, koje sam mnogo volio i koji su izravno utjecali na mene mogu za ovu priliku, pored The Velvet Underground i My Bloody Valentine koje si spomenuo, navesti i Nicka Cavea (and The Bad Seeds), Toma Waitsa, Talking Heads, Beat Happenning, Pixies, Kimyu Dawson koja je došla prekasno da bi utjecala, ali koju sam osjetio kao posve svoju.
Brojke ponekad, ili često, mogu biti depresivne, ali nikad nije ključno koliko te ljudi čita, sluša, gleda, nego koji su to ljudi. Kvaliteta je uvijek važnija od kvantitete
Vrijednost poezije umjetnička je vrijednost
Kolika je vrijednost poezije danas uopće unutar granica Hrvatske, a koja izvan? Emotivna, tržišna i u brojkama? Prije nekoliko godina pričao sam s jednim od viđenijih tuzemnih urednika koji mi je rekao kako se tada nagrađivana zbirka poezije, ime autorice ću preskočiti; prodala u 60 primjeraka kao najtiražniji predstavnik domaće poezije.
Vrijednost poezije umjetnička je vrijednost, što može uključivati i emocije. Ponekad visoka umjetnička vrijednost može ići ruku pod ruku s komercijalnom potentnošću, kao u slučaju, primjerice, Beatlesa i Rolling Stonesa, ali češće ne ide. Brojke ponekad, ili često, mogu biti depresivne, ali nikad nije ključno koliko te ljudi čita, sluša, gleda, nego koji su to ljudi. Kvaliteta je uvijek važnija od kvantitete. Inače, u nekim dijelovima svijeta, primjerice arapskim zemljama i u Iranu, poezija je iznimno popularna, tamo su pjesnici zvijezde.
Osim poezije, objavljivao si i prozu. Roman “Lijepi i prokleti” je prije 15-ak godina izašao u izdanju Nacionala pokojnog Pukanića, kada si pisao kao filmski kritičar tamo. Spominjala se vrućina oko teme romana zbog pisanja o stvarnim osobama iz tadašnjeg društveno političkog života pod ključem. Ima li nastavak u tom polju izražavanja?
Nema. To nikad i nije trebao biti roman s ključem, ali me je ponijelo pa se nisam znao zaustaviti. Iako je to roman s više slojeva, vrlo postmodernistički, opisivao sam ga, prilično precizno, kao erotsko-egzistencijalistički roman-esej s ključem. Čak je imao svoje poklonike poput sveučilišnog profesora književnosti iz Osijeka, Milovana Tatarina, ili književnika i književnog kritičara Dinka Krehe.
Kao filmski kritičar mijenjao si nekoliko medija. Koliko je filmska kritika danas atrofirala i izgubila značaj u poredbi s vremenima prije interneta?
O filmu se piše više nego ikad, ali među piscima ima i nemalo amatera, što je jedna od manje dobrih posljedica internetske demokratizacije. No, ugledni kritičari i danas imaju svoje mjesto, čitatelje koji ih prate. Situacija nije sjajna, ali daleko je od loše. Zapravo je bolje nego što se čini onima koji vječno kukaju i plaču za navodnim zlatnim vremenima koja uvijek, naravno, smještaju u podalju prošlost.
S obzirom na zamjetnu količinu fanzinaških i inače autističnih krugova ljudi koji se bave odnosnim zanimanjem, baš kao i glazbena kritika, je li ona kao što to kaže Henry Rollins, odavna postala smisao samoj sebi i svrhom za krug od nekoliko desetaka do par stotina entuzijasta koji vole isticati svoje mišljenje o filmu? Osim nekoliko medija, na prostoru RH i regije prostor za filmske kritičare zadržavaju tek rijetki…
Zapravo, koliko ja pratim scenu u Hrvatskoj, dosta važnij medija, dakle onih afirmiranih još u predinternetsko vrijeme, neki čak i davno prije interneta, imaju filmsku kritiku – Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Novi list; srozao se, istina, Večernji, gdje su filmske kritike, koje to nisu, počeli pisati novinari opće prakse, a ako se ne varam, od filmske su kritike odustali Globus i Nacional. No, s druge strane, Treći program Hrvatske televizije, a televizija je i dalje, barem kod nas, najjači medij, već dulji niz godina daje velik prostor promociji filmske kritike i kritičara kroz emisiju Posebni dodaci, a neki obol daje i Hrvatski radio – i Prvi i Treći program. Tako da to nije priča za nekoliko desetaka do nekoliko stotina entuzijasta, brojevi su svakako veći, ali kao što sam rekao ranije, nisu brojevi presudni.
Film ostaje film bez obzira na tehniku
U knjizi “Milenijsko kino – film na početku 21. stoljeća” primjećuješ razliku prema onom što je ostavština prošlog milenija. Koliko se promijenio film i u kojem smjeru globalno a koliko na regionalnim terenima posljednjih dvadesetak godina?
To me obično pitaju u vezi te knjige. No, ja nisam tekstove sabrane u njoj pisao iz perspektive razlikovanja 20. i 21. stoljeća, iako naslov knjige to može sugerirati. Jednostavno sam pisao kritike i eseje o filmovima koji su tada bili aktualni, u širokom rasponu od komercijale do čistog arta i undergrounda. Jasna je stvar da se na prijelazu milenija dogodila kapitalna smjena tehničkih uvjeta – analogna tehnika je zamijenjena digitalnom što je dovelo do silne demokratizacije medija i umjetnosti filma, što nije uvijek dobro (kao ni u sferi filmske kritike, kao što sam ranije napomenuo), ali prednosti je svakako više nego mana, bar gledajući iz moje perspektive.
Ja osobno, primjerice, nikad ne bih snimio i u kino uvjetima prikazao dvadesetak filmova kratkog i srednjeg metra, a pogotovo ne bih uspio ostvariti dugometražni igrani film, kao san valjda svakog filmaša, da se nije pojavila digitalna tehnika. Što se tiče svega ostalog, film ostaje film bez obzira na tehniku, koliko god da je tehnika u filmskom mediju na jednoj razini suštinska, ipak se ona viša, čisto umjetnička suština nije promijenila.
Uostalom, jako volim kad autori tumače vlastita djela, iako je to odavno nepopularno. Meni je užasno zanimljivo znati kako sami autori vide svoja ostvarenja
Tvoj autorski filmski rad, osim zamjetne količine kraćih i duljih dokumentarnih formi, često je komunicirao s libidom i seksualnošću. Jesi li ikad recenzirao samog sebe i bi li mogao kao filmski kritičar Damir Radić recenzirati redatelja Damira Radića, primjerice, u svom debitantskom dugom metru “Posljednji dani ljeta”?
Mogao bih. Uostalom jako volim kad autori tumače vlastita djela, iako je to odavno nepopularno, jer su autori po defoltu ‘neobjektivni’, kao da kritičari ne pate od subjektivnosti i kao da je subjektivnosti moguće umaći. Meni je užasno zanimljivo znati kako sami autori vide svoja ostvarenja.
„Posljednje dane ljeta“, nastale u tzv. gerilskoj produkciji i iz čistog entuzijazma vrlo male skupine ljudi, žanrovski sam inače precizirao kao erotski art-triler, i mislim da ih ta odrednica dobro opisuje. Može se isto tako reći da je to prije svega film atmosfere, gdje je u prvom planu ugođaj, dok su naracija i karakterizacija marginalizirani. Inače je riječ o prvom, i za sad jedinom, hrvatskom dugometražnom izdanku tzv. slow movieja (ne volim taj termin, ali uhvatio se), i jednom od rijetkih u tzv. regiji, ali to je ovdašnja filmska kritika naravno propustila primijetiti, što je još jedan dokaz da je dobro da autori sami pričaju o svojim djelima. J
Koji su autori s filmske strane osobito utjecali na tvoje filmske radove i postoje li uzori kojima si težio snimajući svoj filmski indie prvijenac?
Nisam imao konkretne uzore, a volio sam mnoge autore. Za moje eksperimentalno-dokumentarne filmove svakako je vrlo važan opus Mihovila Pansinija. Dugometražni indie prvijenac, s druge strane, imao je neku opću inspiraciju u jednom, poetsko-dokumentarnom strujanju američkog nezavisnog filma. Primjerice, u filmovima kao što su „Sjeverna svjetla“ („Northern Lights“) Roba Nilssona i Johna Hansona iz 1978., ili „Iskupljenje na rijeci“ („Mean Creek“) Jacoba Aarona Estesa iz 2004. Rani Harmony Korine je također bio svojevrsni orijentir. Ili Carlos Reygadas, meni najbliži od suvremenih Meksikanaca, osobito „Bitka na nebu“ („Batalla el en ciello“) iz 2005. Bila mi je važna i „Tajna Kaspara Hausera“ („Jeder für sich und Got gegen alle“) iz 1974., način na koji Herzog u tom filmu koristi (klasičnu) glazbu.
Koliko je korona stimulativno, a koliko negativno utjecala na tvoj autorski rad u bilo kojim segmentima?
Nije se mnogo promijenilo jer i inače sam u nekoj vrsti izolacije, radim kod kuće, nisam čovjek velikih društava i druženja. A stimulativno jest utjecala, na primjer Andrijana Kos Lajtman i ja povodom korone zamislili smo i ostvarili zajedničku zbirku pjesama, na početku intervjua spomenutu „Zaraznu zonu“, koja zbori o našem zajedničkom životu prvih mjeseci pandemije, a i za vrijeme potresa.
Postoji li nekih planova za nova filmska ostvarenja i koja su to?
Da, svakako; HAVC mi je odobrio sredstva za produkciju dugometražnog eksperimentalno-dokumentarnog filma „Prozori“. Film je snimljen, preostala je montaža i ostatak postprodukcije, nadam se da ćemo imati premijeru do kraja godine. Jako se radujem tome.