Nije samo Rambo u trećem dijelu zalutao u afganistanske planine ne bi li se jašući na konju borio kontra Rusa uz pomoć Mudžahedina i tamošnjih plemenskih naroda. Taj će nastavak svojedobno ući u Guinessovu knjigu rekorda s najvećim brojem ubijenih po minuti i najvećim brojem nasilnih scena.
Išlo je nešto kao više ubijenih od minuta filma. Dobro se Stallone izborio još davne 1988. Poslije će sva sila Amerike patronizirati u realnom životu čuvajući Afghanistan od talibanskih ekstremista.
Afghan prilike i neprilike
I u filmskom svijetu mnoštvo će se filmova iz hollywoodske baze nastaviti referirati i bar djelomice doticati Afghan prilike i neprilika. ‘Brothers’ Jima Sheridana s Natalie Portman je odlazio do Afghanistana na bazi Homerove Odiseje ne bi li potezao duhove rata, ‘Lions For Lambs’ sudska drama Roberta Redforda s Meryl Streep i Tomom Cruiseom ostala je u sjeni, ‘War Dogs’ Todda Phillipsa su išli preko Albanije do trgovanja oružjem s afganistanskom armijom, ‘Lone Survivor’ Petera Berga s Markom Wahlbergom je isto dužio US misiji u dolini Korangall, da bi i akcić ‘Old Guard’ sa Charlize Theron također referirao s Afganistanom, jednako kao i Whiskey Foxtrot Tangu u kojem se trebalo zapaziti i Margot Robbie među drugim sjajnim imenima.
Nakon Vijetnama i ispucavanja ratnih filmova smještenih post festum američkih intervencija kontra Vietkonga, Bliski je Istok postao zgodna destinacija za lupanje milijunskih budžeta. Za ratne zgode i nezgode i ljudske drame ogrezle u sukobe kultura, religija i civilizacija.
No, što je s autohtonim afganistanskim filmom i njihovom kinematografijom, ne kao lokacijom i središtem za američko ruska ratna onaniranja i demonstracije sile?
Ona je, kao i ostali segmenti pop kulture, potpuno zavisna od centraliziranja političke moći na vrhu. U vrijeme amerikanizacije društva i njihove intervencije tijekom koje su protjerali talibane, nacionalna filmska je umjetnost živnula mahom kroz djelovanje AFO (Afghanistan Film Organisation), državno vođene filmske produkcije ujedno i filmskog arhiva.
Prva žena iz Afganistana koja je dobila titulu doktorice filma
Dokumentarni filmovi su snimani s ciljem bilježenja narodne kulture, dok su dva inozemna dokumentarca označavana kao iznimno bitna za razumijevanje njihovog filmskog fonda i arhiva: Flickering Truth iz 2015. Novozelandske redateljice Piettre Brettkelly koji prati pokušaje spašavanja arhiva Ibrahima Arifya kad su talibani preuzeli vlast i prijetili uništenjem svega. I drugi The Forbidden Reel iz 2019., kanadsko afganistanskog redatelja Ariela Nasra koji prati povijest odnosne organizacije pokušavajući detektirati što je to afganistanski filmski nacionalni identitet. Trenutna direktorica odnosnog centra je Sahraa Karimi, prva žena iz Afganistana koja je dobila titulu doktorice filma.
Počeci afganistanske kinematografije datiraju startom prošlog stoljeća no zbog nedostatnih tehničkih sredstava i opremljenosti, izostanka filmskih školi tako da je prvi afganistanski film ‘Love And Friendship’ produciran 1946., dok je prvi igrani film afganistanskog redatelja, na nacionalnom jeziku bio ‘Like Eagles’.
Kinematografija je postojala samo u većim gradovima i centrima, a prvi su filmovi bili crno bijeli reflektirajući siromaštvo i prikazujući mahom socijalnu dramaturgiju. Prvi kolor film ranih osamdesetih zvao se ‘Run Away’ s čime je počela nova era afganistanskog filma.
Filmovi koji rijetko dopiru na međunarodne festivale
Kad su Talibani prvi puta 1996. preuzeli vlast uništili su mnoge filmove. Nakon sljedećeg oslobođenja 2001. uz ostalu kulturu živnula je i filmska umjetnost. No, velika većina proizvedenih filmova je niske kakvoće i produkcijske izvedbe te ih se svrstava u kategoriju B filmova, ako zamislite vrhunac stvaralaštva Bore Leea, Jakova Sedlara i naturalizam Hane Jusić, na pomirenju tih krajnosti ogledaju se neki od nacionalnih primjeraka afganistanskog filma koji rijetko dopiru na međunarodne festivale i rijetko izlaze van nacionalnih okvira.
Doka Baaz jedna je od komedija afganistanskog filmskog miljea iz 2012.
Iranski redatelj iz Afganistana Mohsen Makhmalbaf privukao je svjetsku pažnju filmom Kandahar, kao pokušaj da se svijetu pokaže priča zaboravljenoj zemlji. Film je prvi put u povijesti doveo Afgan film na filmski festival u Cannesu.
Prva imena za zapamtiti u kontekstu filmotvoraca bila su Samira Makhmalbaf, Siddiq Barmak, Razi Mohebi, Horace Shansab, Yassamin Maleknasr i Abolfazl Jalili. Barmakov prvi film Osama (2003.) osvojio je nekoliko nagrada na filmskim festivalima u Cannesu i Londonu, no i te su nagrade dužile egzotici više i činjenici da se uspjelo proizvesti pristojan film, više nego je on svojim filmskim vrijednostima plijenio pažnju.
Nezavisna kinematografija je vrlo skromna
Siddiq Barmak ujedno je direktor afganistanskog pokreta za obrazovanje djece (ACEM), udruge koja promiče pismenost, kulturu i umjetnost, koju je osnovao iranski filmski redatelj Mohsen Makhmalbaf. Škola osposobljava glumce i redatelje, a 2006. Afganistan se pridružuje konfederaciji filmskih festivala u Srednjoj Aziji i Južnom Kavkazu.
Nezavisna kinematografija je vrlo skromna i ona ako i uspije biti proizvedena izgleda u najmanju ruku kao bollywoodske trećerazredne trash kopije.
Neki od novijih izdanaka afganistanskog filma poput ‘Jabuke iz raja’ izgledaju ovako:
Zajednički nazivnik je niska kvaliteta produkcije, sklonost lošim dramaturškim segmentima, kiču, preglumljavanju, nejasnim redateljskim konceptima, navučenim metaforama i kazališnoj, neprirodnoj glumi, nešto vrlo nalik hrvatskom igranom filmu devedesetih.
Što se dalje događa u budućnosti s afganistanskim filmom ako je suditi po onoj kako se povijest ponavlja – ne piše mu se dobro odluče li talibani ponavljati koncept obnašanja vlasti od prije 25 godina.