“Bilo jednom u Hrvatskoj” je bio šesti studijski album Marka Perkovića Thompsona, nekoliko godina s početka novog milenija. Onoga grlenog pjevača ratnika koji zabija mač u kamen pokazujući time domoljubni čin između ostalih klečanja pred Bogom, domovinom, obitelji kao Svetim Trojstvom.
Ako se držite strogog profesionalizma, u Hrvatskoj ste nezanimljivi
No, za divno čudo, između ostalih floskula, shema, stereotipa, nedostataka, neoriginalnosti, trpanja svega i ničega u taj čobanski rock obrazac na tragu B verzija balkanskih inačica heavy metal hard rock minivalaca, odnosni album je držao svojevrsni estetski nivo, barem s produkcijske strane. “Početak”, “Dolazak Hrvata”, “Moj dida i ja”, “Kletva kralja Zvonimira”, “Neka ni’ko ne dira u moj mali dio svemira”, “Ratnici svjetla”, doimale su se barem vjerodostojnim inzistiranjem na svom lirskom geniju ili barem autorskoj viziji, već s koje strane estetske ljevice ili desnice pristupate djelu. Jer ako se držite samo strogog profesionalizma, u Hrvatskoj ste potpuno nezanimljivi. Jednostavno vaš kunst mora imati politiziranje i naboj sa spomenutih strana ne bi li ikom išli na živce, a suprotni tabor vas istodobno veličao i favorizirao.
Gotovo identično preslikavanje motiva događa se u istoimenom filmu, na terenu novog dokumentarno igranog filma, barda hrvatskog filmskog trasha, Jakova Sedlara. Onom posvećenom Franji Tuđmanu kao zidaru Hrvatske kakvu je danas, nažalost, znate, preživljavate i proživljavate. I onom u kojem posrnuli majstor Kevin Spacey (“American Beauty”, “Seven”, “LA Confidential”, “House Of Cards”, …) jedan od najfascinantnijih glumaca Hollywooda devedesetih, izgovara Tuđmanove verbalne eskapade i fraktale, fizičke ukočenosti i mentalne limite.
Persona non grata cancel culture
U nekom paralelnom svemiru, film se u naslovu podudara i s Tarantinovim posljednjim remek djelom, ali tu svaka sličnost, prirodno, prestaje. Već sama činjenica nastupa Spaceyja u glavnoj ulozi od Oscara do Sedlara, svjedoči neobičnom aranžmanu i angažmanu iza kojeg stoji isključivo samo lova. I sitni bonus kako je Spacey persona non grata cancel culture new age Hollywooda kao lik kojem još sudski nije dokazano, ali je višestruko sumnjičen na gej seks eskapade, pa su mu, shodno tome, otkazani svi ozbiljni aranžmani.
Bingo jer zato može u egzotičnoj Hrvatskoj odigrati statistički i formalno prvog hrvatskog predsjednika, tj. njegovu manje ukrudbenu verziju u autorskoj scenarističkoj viziji Hrvoja Hitreca i Domagoja Sedlara Juniora, a po redateljskom štanceraju i prilagođavanju povijesnih činjenica – spomenutog Jakova The Veličanstvenog. Njemu, naime, nije krenulo za produkcijom zakucati igrani film pa je nađena bastard varijanta dokumentarno igranog djelca čiji je revizionizam školski, filmski, ljudski, faktografski, produkcijski daleko kvalitetnije profunkcionirao prilikom još jednog povijesnog igrano dokumentarnog djela “Dnevnik Diane Budisavljević” Dane Budisavljević.
Relativno realna preslika Predsjednika
Sedlarov i Spaceyev Tuđman je relativno realna preslika Predsjednika samog. Uštogljen, ukočen, rubno životan, neduhovit, pompozan, nemaštovit, pa još jednom neduhovit, beskrajno kičast, mitologiziran i krojen prema deluzijama hrvatske desnice i bliskih pozicija. Pun upitnih statuta o Hrvatima kao korijenski ratnički neupitnom narodu, rubno prilagođavanog Tuđmanovog komunističkog dijela puta, ovaj će filmić polučiti simpatije u ljudi pamćenja čovječje ribice i povijesnog znanja adekvatnog znanju Sedlara o funkcionalnoj i pragmatičnoj režiji.
Kombinatorika arhivskih snimaka (TV snimke) i igranih dijelova (Speceyjevi monolozi u kameru) je triger u kojem Spacey ispada razgovjetniji, razumljiviji i naprosto bolji Tuđman od Tuđmana samog. Patetične svinjarije poput scena na oltaru domovine gdje prodaje taj domoljubni kič drag HDZ-u devedesetih i Spaceyjevi uvjerljivi stand upovi i close upovi pred kamerom, otprilike su jedina vještina ove filmske razglednice od 80-ak minuta. Riječ je o (ne)djelu nakon kojeg ne saznajete apsolutno ništa novo o subjektu priče već na jedva podnošljiv vrdoljačko “generalski” poetski naboj pacifiziraju Tuđmana, a umjetnički im i estetski kriteriji su posloženi za filmofile koji svoje filmofilmsko znanje dobacuju od Sedlarovih remek djela “Fergistmajniht”, “Gospa”, “Sjećanje na Georgiju”, “Agonija”, “Četverored” i do “Krv nije voda” estetike. Ukratko, za koga je i od koga je, ma predobro, super je.
Ocjena: 3/10