Kritika filma by Anđelo Jurkas: Melania – Dokumentarna Trumpova ‘Generalka’

I Ameri svog ‘Generala’ imaju. Ali je dokumentarni. I žena je. Trumpova. 

 

Dokumentarni film Melania u režiji cancelliranog Bretta Ratnera predstavlja jedan od najskupljih, najpraznijih i najgromoroznijih pokušaja suvremene političke audiovizualne mitologije uključivši i Netflix reality užase s Meghan Markle ili sličnih ‘autentično-intimnih’ zadiranja ispod kože ovakvim kapitalcima. Riječ je o projektu koji se formalno predstavlja kao intimni portret Melanije Trump, ali suštinski funkcionira isključivo i samo i jedino kao sterilna, pažljivo ispeglana PR operacija bez ikakve stvarne dokumentarne ambicije, osim viriti iz pozadine prve dame i prvog vlasuljara. Film je sniman uoči inauguracije Donalda Trumpa za novi predsjednički mandat i ne pokušava razumjeti, propitati ili kontekstualizirati svoju protagonistkinju, nego je izlaže poput luksuznog proizvoda u izlogu političke moći, lišenog sadržaja, konflikta i ljudske ambivalencije. 

 

 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Melania Trump (@melaniatrump)

Redateljski pristup, već kompromitiran njegovom osobnom i profesionalnom biografijom, kulminira u potpunom odricanju autorske odgovornosti. Kamera ovdje nije alat istraživanja koliko instrument uljepšavanja, kontrole i poricanja stvarnosti. Ali najveći problem filma nije ni Melania Trump kao osoba, koliko temeljna promašenost startne ideje da se od njezina javnog lika može konstruirati dokumentarni narativ bez kritičkog odmaka. Profiliranje tako ne nudi psihološki portret, niti društveni kontekst, niti političku refleksiju – samo niz površnih prizora koji simuliraju intimnost, ali zapravo služe tek kao najpovršniji dekor.

 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by President Donald J. Trump (@realdonaldtrump)

Melania se pojavljuje kao figura bez glasa, stava, unutarnje dinamike, ikakve dramske ili misaone linije, tek kao tiha ikona po sjeni vlasuljaru, čija stilizirana prisutnost i smisao budu iscrpljeni u tome da izgleda dostojanstveno, mirno i nadasve neproblematično.

Melania ne samo da ne razotkriva mehanizme moći nego ih aktivno reproducira, pretvarajući dokumentarni film u produženu ruku političke propagande što je od Leni Riefenstahl činila svom brčiću. Posebno ciničnu dimenziju filmu daje njegova groteskna financijska konstrukcija. Budžet koji premašuje 75 milijuna dolara ne može se opravdati ni produkcijskim standardima, ni tehničkom kompleksnošću niti narativnom ambicijom koliko postaje ključni dokaz kako tu nitko ne govori o filmu, nego investiciji u imidž. U svijetu dokumentarnog filma se najvažnija ostvarenja rađaju iz istraživanja, rizika i etičke napetosti. Ovakav iznos novca djeluje kao nasilje nad samim pojmom dokumentarizma itself. Novac ne služi da bi se nešto otkrilo; prije da bi se sakrilo i proizvela iluzija značaja tamo gdje ga sadržajno niti u tragovima nema.

Moć voli gledati vlastiti odraz 

Ovdje se posebno trudi naglasiti Melanijina navodna dobročinstva, ali i tu dolazi do potpunog etičkog i dramaturškog sloma obzirom da nisu prikazana kao stvarni društveni procesi s konkretnim učincima, proturječjima ili posljedicama, nego kao PR točke u pažljivo dizajniranoj naraciji samopromocije. Ne postoji nijedno pitanje, nijedna sumnja, nijedan pokušaj ispitivanja odnosa moći, privilegije i filantropije. Umjesto toga, autori se ponašaju kao da nude promotivni katalog u kojem su humanitarne geste svedene na vizualne signale moralne superiornosti, čime ne vrijeđaju samo inteligenciju gledatelja nego i samu ideju etičkog djelovanja u javnom prostoru.

 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Melania Trump (@melaniatrump)

Melania zato nije dokumentarac, koliko je simptom svijeta u kojem se politička komunikacija više ne odvija kroz argumente već estetiku svijeta u kojem se istina ne traži, nego proizvodi i svijeta u kojem film, umjesto prostora slobode i propitivanja, postaje luksuzni alat propagande. Ratnerov antifilm ne uspijeva čak ni u onome što očito želi biti, jer ni kao propaganda nije osobito uvjerljiv već je previše hladan, prazan, samodopadan. Jedini dojam koji ostavlja je pista besprizorne potrošnje resursa, energije i filmskog jezika na projekt koji nema što reći, osim da moć voli gledati vlastiti odraz. U tom ogledalu, međutim, ne vidimo Melaniju Trump kao osobu, nego prazninu pažljivo upakiranu u skupi, ali suštinski bezvrijedan audiovizualni artefakt.

Ocjena: 1/10

Nalovna fotografija: Screenshot YouTube