Povodom skorašnjeg početka festivalskog života dokumentarnog filma Sjeti se moje pjesme koji govori o kavani Jablan i postjugoslavenskim vremenima jedne ‘lokalne birtije’ kao metafore koječega, redateljice Jelenom Bosanac i Tanjom Brzaković otkrile su nam sve o stvaranju filma i njihovom zajedničkom radu.
1. Kafana Jablan u Jugovom Polju, nije mjesto koje se samonameće kao filmska tema već je povod nostalgija tripu nekad i sad. Kako ste uopće pronašle priču i koji je bio onaj trenutak kada ste obje osjetile da se radi o nečemu što mora postati film?
Jelena: Odgovor na ovo pitanje može potpasti pod temu sudbina ili slučajnost. Ja sam
Jablan prvi put vidjela 2003. godine, kada sam išla u svoje rodno mjesto, Viroviticu. Sve što sam od informacija dobila je da su tu roditelji izlazili u mladosti. Međutim ta građevina je na mene ostavila snažan utisak, koji bi se svaki put vraćao u narednim godinama, kad god bih prošla tuda. Onda sam 2016. montirala snimak svadbe (iz 1986. godine) svojih roditelja i pažnju mi je privukla žena, izuzetno vesela i elegantna, koju ne poznajem. Rekli su mi da je to gazdarica Jablana i za mene je to bio trenutak u kojem sam je odlučila pronaći da čujem priču o čuvenoj kafani.
View this post on Instagram
Tanja: Meni je trebalo vremena da počnem vjerovati da tu postoji materijal za film, jer tada nismo imali nikakvu vizualnu referencu. Međutim, onda je gazdarica Milena uspjela pronaći kasetu iz Jablana, koja je preživjela šest godina u ruševinama. Ta činjenica je sama po sebi filmska priča i to je bio trenutak kada smo se obe upustile u istraživanje za dokumentarni film.
2. Film je bogat arhivskim snimcima iz 80-ih i VHS/VCR zapisa. Proces pronalaženja te građe u kontekstu jednog malog mjesta poput Jugovog Polja, je li bilo trenutaka kada vam je neka pronađena snimka ili fotografija potpuno promijenila smjer priče koju ste mislile ispričati? Svatovi, moto gengovi, ‘armonke dugmetare, kafanske pjevačice, relikti bezinternetskih vremena…
Tanja: U toku istraživanja naišli smo na video snimke lokalnog videografa, a zatim i osobno upoznale čovjeka, čiju arhivsku riznicu vidimo u filmu. To je bila prekretnica za čitav projekt i ovom prilikom se želimo zahvaliti Željku Felbaru što je dopustio da se njegov materijal koristi u građi našeg filma. Na taj način smo uspjeli lokalnu priču proširiti na čitavo to područje i tako obuhvatimo zaista cijeli kraj, koji se okupljao na tih par metara kvadratnih.
Jelena: Da, zanimljivo je da je i taj snimak, nastup pjevačice u Jablanu također Željkov, što smo tek kasnije saznali. Kako on nije imao kopiju, mi smo eto omogućili da djelo opet dođe do svog autora, tj. da i taj snimak danas stoji u njegovoj arhivi.
View this post on Instagram
3. Odluka da posljednja trećina filma bude smještena u sadašnjost čini se dramaturški vrlo svjesnom. Što uvjetuje taj zlatni rez kao prijelaz između ‘bile jednom’ i ‘danas’ i što se filmski događa u međuprostoru između nekadašnje radosti i današnje šutnje?
Tanja: Ta odluka je bila sastavni dio prvog koncepta, jer se priča za nas nikada nije
završila na ‘bilo jednom’ nego traje još uvijek i zbog toga mislimo da je film i danas
aktualan U međuprostoru se događa destrukcija i razdor, uništavanje svijeta/sistema koji je do tada postojao. Mi to nismo željele prikazati, jer nam je od početka bilo jasno da same
godine rata nisu tema ovog filma.
View this post on Instagram
4. Restart i Talas film, Zagreb i Beograd, hrvatska i srpska produkcijska kuća zajedno pričaju priču o kafani koja je postojala u prostoru koji je rat raspolovio. Koliko je sam proces koprodukcije i svakodnevna suradnja između vas dviju i vaših ekipa bio
zrcaljenjem onoga o čemu film govori?
Jelena: Novac koji se dobija na našim fondovima (HAVC, FCS) pojedinačno, nije dovoljan da bi se završio neki film, tako da su koprodukcije između zemalja bivše Jugoslavije danas redovna pojava. U našem slučaju je prirodno bilo da to budu Hrvatska i Srbija. U Slavoniji, području o kojem pričamo, žive (i živjeli) su i Hrvati i Srbi i Bosanci. To su njihove priče i zbog toga je bilo bitno da autori i sugovornici dolaze iz tih zemalja.
Tanja: U tom smislu rad na filmu i suradnja autora iz Hrvatske i Srbije jest paralela onoga o čemu govorimo u prvom dijelu filma, a to je suživot i sinergija. Umjetnički doprinos direktora fotografije Boška Đorđevića, montažerke Hrvoslave Brkušić i dizajnera zvuka, Hrvoje Nikšića, kao i nas dvije, savršeni su primjer kolektivnog stvaralačkog čina.
View this post on Instagram
‘Onda su razgovori tekli lako, svi su se otvorili onoliko koliko su
htjeli, a dijelili su s nama i neke od najintimnijih svojih sjećanja – radosti, prve ljubavi, druženje, ali i strahove.’
5. Logline filma kaže da je ‘rat pjesmu nadjačao’, ali film se ne bavi ratom frontalno
nego kroz njegov odsutni trag, kroz ono što više nema; kako se režijski nosi s traumom koja se ne pokazuje izravno, nego živi u praznini između arhivskih kadrova i sadašnjosti?
Tanja: Upravo tako kao što kažete, živi u međuprostoru. Trauma je nažalost sveprisutna,
zato što nema lice, zato što nema nacionalnost, nema ime i prezime. Ona je kao huk vjetra, koji je konstantan, među zidovima današnjeg Jablana.
6. Ljudi koji su živjeli te 80-e, koji su plesali u Jablanu i koji danas žive u istom kraju
ili su ga napustili kao naratori. Kakvi su bili susreti s njima i je li itko od sugovornika
rekao nešto što vas je iznenadilo ili nešto za što ste znale da ne smijete izostaviti iz
montaže?
Jelena: Nije bilo najlakše doći do sugovornika, prvo zato što je to za neke još uvijek emotivna tema o kojoj ne bi pričali s osobama koje ne poznaju, a drugo, baš u to vrijeme vladao je korona virus, tako da je i to bila prepreka. Radili smo na upoznavanju i stjecanju povjerenja. A onda su razgovori tekli lako, svi su se otvorili onoliko koliko su
htjeli, a dijelili su s nama i neke od najintimnijih svojih sjećanja – radosti, prve ljubavi, druženje, ali i strahove. Mi smo im mnogo zahvalne na tom povjerenju. Za puno stvari
sam mislila ‘ovo ne smijemo izostaviti iz montaže, ovo mora ući u film’… ali to je zato što su meni sve te stvari (npr. priče o modi, muzičarima, anegdote) podjednako važne, zbog
naših sugovornika, a gledateljima možda i nisu. Tako da je tu bilo dobro raditi u timu, slušati mišljenje iskusnijih dokumentaristica kao što je Tanja i naravno uvažavati prijedloge montažerke Hrvoslave. Ona opet iz sasvim druge perspektive gleda na te intervjue jer ona ih sluša samo na audio nivou, a ja sam u glavi imala i oči sugovornika dok su nam to pričali.
View this post on Instagram
7. Jugovo Polje je malo mjesto blizu Virovitice, gotovo nevidljivo na karti velikih mapiranja. Što je značilo inzistirati upravo na toj mikrogeografiji, jednoj konkretnoj kafani u jednom konkretnom selu kao simbolici šire priče?
Tanja: Mi nemamo jednog junaka priče, nego kolektiv kao aktera. Naši sugovornici (vlasnica gostione, osoblje, muzičari, gosti) su pričali isključivo o kafani, svoje privatne priče vezane za taj objekt, za mjesto i svoj život u toj sredini. U razgovoru s nama nisu se bavili širim kontekstom. Pri preslušavanju tih intervjua, mi smo prepoznali paralelu između mikro- i makrogeografije i povijesti, ali smo svjesno izbjegavali da je verbaliziramo. Ipak, nadamo se da će publika u njihovim pričama prepoznati tu širu sliku, da će ona komunicirati s ljudima koji nisu vezani za taj objekt, ni to podneblje, ali mogu prepoznati duh vremena o kome naši sugovornici govore.
View this post on Instagram
Film je odraz sjećanja na mladost, solidarnost, radost, kulturu…
8. Postoji li opasnost da film o sjećanju i izgubljenoj radosti sklizne u nostalgiju koja zatvara umjesto da otvara? Kako ste se režijski i montažno borile s tom opasnosti i smatrate li da nostalgija može biti kritički, a ne samo sentimentalni instrument?
Tanja: Mislim da smo dramaturškom građom ovog filma pokušali ‘razbiti’ nostalgiju, njen patetični oblik, i damo joj kritički karakter, ne dovodeći u pitanje iskrenu emociju naših sugovornika. Naravno da je montaža najbitniji katalizator i da se u njoj događa odvajanje onoga što bi bilo negativno za priču, ali i spajanje s našim pogledom na tu tematiku. Ja sam rođena i odrasla u Jugoslaviji i to je zemlja koju sam voljela. Ne smatram da je ljubav, koju sam osjetila i u razgovoru s nekim sugovornicima, štetno nostalgična. Mislim da je samo odraz sjećanja na mladost, solidarnost, radost, kulturu koju sam doživjela, dok sam odrastala u toj zemlji. I to se sigurno osjeća u tretmanu materijala koji smo obrađivali.
Jelena: Nostalgija je za mene u srcima gledaoca. To hoće li je osjetiti, mislim da je samo
na njima. Ja sam rođena krajem 80-ih godina, tako da ne nosim konkretno (jugo)nostalgiju u sebi, jer nemam to iskustvo, kao osobe koje su živjele u toj zemlji. Neke rečenice, koje su nam bile previše nostalgične smo namjerno ostavljale po strani i na kraju nisu ušle u film. A druge stvari, koje možda tako zvuče… Mi smo pravile dokumentarni film i mislim da kada krenete raditi taj format – ne smijete manipulirati materijalom i praviti nešto od svojih junaka što oni nisu, samo zato što to možda više odgovara ukusu većine.
View this post on Instagram
9. Festivalska publika dokumentarni film gleda pažljivo i zahtjevno. Čemu se nadate da će ta publika ponijeti kući nakon projekcije i bojite li se više suza ili ravnodušnosti
gledatelja?
Tanja: Mogu da biti tužni, veseli, bijesni… Jedno je sigurno – ne želim da budu ravnodušni.
Jelena: Nadam se da će nakon odgledanog filma publika poželjeti posjetiti kafanu i naručiti
svoju omiljenu pjesmu.
10. Raditi kao dvije redateljice istovremeno na materijalu koji je emotivno osjetljiv.
Kako izgleda svakodnevna dinamika između vas dvije i gdje su bile točke najvećeg
(ne)slaganja.
Jelena: Uh… O tome bi bi se tek mogao napraviti film. Kao što sam rekla, ideja je nastala 2016. godine. Deset godina je dug period, u kojem čovjek prolazi razna razdoblja i privatno i profesionalno. I onda se naravno to ogleda i u projektu i suradnji na istom. Najveće točke neslaganja nisu proizilazile iz naše dinamike, nego kada bi netko sa strane došao s mišljenjem koje nije bilo konstruktivno u procesu pravljenja ovog filma, nego više vizija kako bi taj film on ili ona pravili. To je uvijek bilo kao bura na moru. Ali možda je i to bilo dobro za naš proces, bura bi sve preokrenula, pročistila, a onda bismo mi ponovo jasno definirale šta je NAMA važno i krenule dalje, još odlučnije nego prije.
Tanja: Moje prethodno iskustvo i profesionalna objektivnost i Jelenina emotivna veza koju je stvarala sa sugovornicima i pričama: ponekad je bilo potrebno uložiti napor da se
te dvije stvari usuglase, ali uvijek smo imale zajedničku viziju o formi, sadržaju i emociji koju želimo prenijeti ovim filmom.
View this post on Instagram
‘Slavonijo, ko te nije volio, ne zna što je izgubio’.
11. Je li film na kraju bliži viziji s kojom je jedna od vas ušla u projekt, ili je nešto treće
što ni jedna nije predvidjela?
Tanja: Mislim da je film dosta blizak viziji s kojom smo ušle u projekt. Naravno, uvijek postoje elementi koji se promijene, tj. ispadnu ili uđu novi. U našem prvobitnom konceptu postojao je jedan meta nivo, koji je na papiru zvučao interesantnije, nego što je djelovao
u montaži, tako da je to jedini element u kojem smo primijenili metodu ‘Kill your darlings’.
Jelena: Od vizije je najviše odstupio naslov filma, haha. Toliko dugo ga već zovemo
Jablan, da je najteže bilo naviknuti se na novi naziv ‘Sjeti se moje pjesme / Сјети се
моје пјесме’, kako je odlučeno tek nedavno.
View this post on Instagram
12. Klasična projekcijska budućnost, mimo tog projekta. Što je u planu u dogledno
vrijeme od novih radova?
Tanja: Igrom slučaja, ovoga ljeta će i moj igrani film Kuća, također koprodukcija između Srbije i Hrvatske, imati premijeru. A u Njemačkoj radim na razvoju još dva dokumentarna projekta, kao i intermedijalnu izložbu o gastarbajterkama iz Jugoslavije, koje su došle u Zapadni Berlin 60-ih i 70-ih godina.
Jelena: Jedan od ta dva dokumentarna filma u razvoju je zajednički autorski projekt, koji će nas ponovo odvesti u Slavoniju. Jer ‘Slavonijo, ko te nije volio, ne zna što je izgubio’.
Naslovna fotografija: Screenshot