Usudili bismo se reći kako gledanje filmova i serija nikada nije bilo popularnije. Ne prođe dan kada ne pročitamo nešto o novom filmu ili seriji koju svijet obožava. Iako su mnogi filmofili u svoja četiri zida, jedan par je odlučio svoju ljubav prema filmovima pretvoriti u portal.
Mladi splitski filmofil, Jure Pepur sa svojom djevojkom Anđelom pokrenuo je filmski blog Kinoljubac putem kojeg zaraznim pristupom filmofilstvu širi kult pohađanja kina i gledanja filmova na način kako nove generacija 21. stoljeća zaboravljaju. O cijelom projektu smo popričali s autorom.
Jure i Anđela dijele zajedničku ljubav prema mnogo toga
Kinoljubac, filmski portal i blog je hit u mikrosvijetu hrvatskih filmofila i vrlo romantična priča jednog splitskog para filmoljubaca. Otkrij nam što iza toga stoji i tko sve mimo Jureta i Anđele?
Isključivo ljubav i strast prema filmovima. Ako bismo trebali tražiti “glavnog krivca” za postojanje Kinoljupca, onda je to baš ona iskrena opsesija prema čaroliji i magiji pokretnih slika na velikom kino ekranu. Postoji jedna odlična rečenica iz filma “Begin Again” – “You can tell a lot about a person by what’s on their playlist”. Upravo ona najbolje opisuje nas dvoje, jer smo se baš kroz priču o sedmoj umjetnosti itekako dobro upoznali, i zato nije uopće čudno što su nas upravo slični filmski ukusi i spojili kao dvije srodne (filmofilske) duše. U vrijeme dok smo još živjeli na različitim adresama, nije nam bio problem prevaliti i nekoliko stotina kilometara samo da bismo mogli zajedno uživati u filmovima na velikom kino ekranu. To smo uvijek doživljavali kao jednu posebnu priču, koja je sa svakim novim filmom bila bogatija i ljepša. Kasnije, kada je ona zajednička životna priča postala baš poput one filmske, gledanje filmova u kinu postalo nam je poput religije. To je doslovno bila naša duševna hrana.
Kada je u pitanju ljubav prema pisanju, onda moram reći kako je ona kod mene bila prisutna jednako dugo kao i ljubav prema filmovima. Ali kako sam uvijek imao manjak samopouzdanja, nikada mi nije ni palo na pamet da to negdje javno objavim. To su većinom bili moji privatni zapisi koje sam poput hrčka skupljao, tako da je to bio samo moj prozor u filmofilski svijet. U njemu sam se uvijek najbolje osjećao, tako da se može reći kako su mi upravo filmovi bili najbolji prijatelji. Nisam se bunio, jer iskrenost koju su mi filmovi davali kroz pokretne slike značila mi je jako puno, posebno u teškim životnim periodima. Iako sam mislio kako u taj moj svijet neću nikada nikoga pustiti, drago mi je da sam se prevario.
Taj svijet je od onog trenutka kada je u njega ušla moja Anđela, postao najčarobniji i najmagičniji “tajni (filmofilski) vrt”. Neću uopće pretjerati kad vam kažem kako je ona najveći razlog zašto mi sada uopće razgovaramo, jer ona je najzaslužnija za sve ono pozitivno u mom životu, pa tako i za portal Kinoljubac. Anđela je moja najveća podrška, te sam isključivo zahvaljujući njoj odlučio izaći iz te “sigurne zone”, te objaviti “urbi et orbi” svoju strast i ljubav koju imam prema filmovima, kinu i pisanju.
Za mene jednostavno nije postojalo ništa osim filmova
Odakle “zaraza” filmom do te mjere? Roditelji, starija braća i sestre? Kako je startalo i pretvaralo se u ovo što je danas?
Uhh, teško mi je uopće dati odgovor na to pitanje, ali ako ćete iskreno, često se i sam zapitam odakle ta ljubav i strast, jer kod moje uže i šire obitelji baš nitko nije bio u tolikoj mjeri zaražen filmom. Dapače, često su me i kritizirali radi toga, jer su neki od njih smatrali kako je to čisto gubljenje vremena, ili kako bi se znali izraziti – “to nije realan život”. Neću vam lagati, to je itekako utjecalo na mene, jer sigurno nije lijepo čuti kada netko na takav način govori o nečemu što volite i što vas čini sretnim. No, izgleda kako je neki “Bog filma”, posebice kada je dijelio ljubav prema filmskoj umjetnosti, itekako bio široke ruke u mom slučaju. Neću nikada zaboraviti brojna mamurna jutra zbog neprospavanih noći koje sam proveo gledajući filmove raznih žanrova – od akcije i komedije, preko trilera, pa sve do omiljenih horora. I dok su moji “normalni” vršnjaci izlazili u klubove, nenormalni ja bio je “pijan od filmova”. I što god netko tada pričao, za mene jednostavno nije postojalo ništa drugo, samo magija filma i pokretnih slika. I evo, to “pijanstvo” i dalje traje, i nekako imam osjećaj da ni neće nikada proći.
Tarantino je naša najveća redateljska ljubav
Koje su najdraži filmaši Juretu i Anđeli, filmovi, glumice i glumci? Onaj klasični nickhorbyjevski top 5 sa svjetske scene?
Kažu kako se prve ljubavi nikad ne zaboravljaju, bilo da se radi o onim životnim ili filmskim. Kada je u pitanju ona filmska, onda je za mene to definitivno “Vrisak”, legendarnog redatelja Wesa Cravena. Prvo gledanje tog filmofilskog filma neću nikada zaboraviti, jer sam se upravo zahvaljujući njemu upoznao sa svim ostalim klasicima horor žanra. Neću nikada zaboraviti trenutak kada sam vraćajući VHS “Vriska” svom omiljenom videotekaru Damiru Zecu, vlasniku kultne videoteke E.T. u Kaštel Starom, donio spisak filmova za koje sam prvi put čuo upravo zahvaljujući Billyu, Stuu, i posebice “bratu po filmofiliji” – Randyu.
Vrisak je tako doslovno bio moja ulaznica za veliki filmski svijet. Kada je u pitanju Anđela, njena prva i velika filmofilska ljubav bio je i ostao James Dean, odnosno “Buntovnik bez razloga”. Od našeg prvog susreta bio sam očaran tim žarom u njenim očima svaki put kad bi pričala o njemu i njegovim filmovima. Nema ništa ljepše nego kad osjetiš iskrenost kod osobe, a ona ju je doslovno isijavala, ne samo kada je u pitanju Dean, već i film općenito. Zapravo, može se reći da smo se oboje međusobno privukli upravo iz tog razloga. Kako znam da će nam biti nemoguće izabrati omiljene filmove, onda da ti barem otkrijemo nama jednu jako dragu filmsku scenu. Trenutak u filmu “La La Land” kada se Seb i Mia uhvate za ruke dok gledaju film u kinu, najbolja je filmofilsko životna slika koju i mi doslovno živimo i osjećamo. Naravno, kasnije se za nas oboje taj filmski ukus proširio na brojne filmaše, od kojih bih posebno izdvojili Stanleya Kubricka, Briana De Palmu, Paula Thomasa Andersona, Edgara Wrighta, Bong Jon-hoa, Howarda Hawksa, Martina Scorsesea, Clinta Eastwooda, Christophera Nolana, Daria Argenta, Maria Bavu, Orsona Wellesa, Akiru Kurosawu, Federica Fellinija, Pier Paola Pasolinija, Alfreda Hitchcocka, Billy Wildera, Francisa Forda Coppolu, Charlija Chaplina, Sergia Leonea, Davida Finchera, Ingmara Bergmana, Ridelya Scotta, Romana Polanskog, Davida Lyncha….i naravno, ne bih si oprostio da njega zaboravim – Quentina Tarantina.
Upravo je gospodin Tarantino naša najveća redateljska ljubav, i to nije nimalo slučajno jer upravo su njegovi “Nemilosrdni gadovi” bili naš prvi film koji smo zajedno pogledali. Može se slobodno reći kako su nas upravo ovi filmaši oblikovali kao filmofile, jednako kao što su nam i Monty Pythonovci ugradili poseban smisao za humor, tako da na listu svakako dodajemo dva Terrya – Gilliama i Jonesa.
Kada su u pitanju omiljeni filmski naslovi, onda je taj zadatak još teži, tako da se ne bih usudili nikoga izdvojiti, naprosto zato što bi nam se spisak razvukao u top 1000, i opet bismo zaboravili na nekoga, ali mislim kako bi se iz gore navedenih redatelja lako dalo zaključiti kakve filmove volimo. Međutim, želio bih jednu stvar posebno naglasiti. Nikada neću razumjeti one filmofile koji se srame svojih filmofilskih korijena. Nitko od nas nije zavolio filmove od malih nogu na način da smo gledali “Sotonski tango”, redatelja Bele Tarra, već uz dobru staru akciju i “sveta filmofilska tri kralja” – Arnya, Slya i Willisa. Kod mene je to, dakle, bila kombinacija horora i akcije, pa zato i ne čudi što mi je upravo to (po)najdraža kombinacija žanrova, i drago mi je da i moja filmofilka također uživa u tom hard core akcijskom “vođenju ljubavi”. Filmskom i životnom, naravno.
Obožavamo film Murina
A u Hrvatskoj i regiji?
Iako se stječe dojam kako hrvatsku publiku nije briga za naše filmove, mislim kako smo upravo mi primjer kako još uvijek ima filmofila koji će s posebnim guštom ići u kino gledati neki domaći film. Naravno, nećemo se lagati, postoji jako puno naših filmova koji dobiju ogromne novce i to apsolutno ničim ne opravdaju, ali uvijek nekako volimo misliti kako nije baš sve tako crno, samo ako talentirani filmaši dobiju priliku. Najbolji primjer za to svakako je Antoneta Alamat Kusijanović koja je s filmom “Murina” osvojila jednu od najprestižnijih nagrada u Cannesu. Taj film oboje naprosto obožavamo, tako da se veselimo idućem projektu ove zbilja talentirane redateljice. Pored nje, imamo i još puno talentiranih ženskih redateljica, poput Hane Jušić koja nas je baš oduševila sa svojim debitantskim filmom “Ne gledaj mi u pijat.”
Anđeli je posebno drag imenjak Jurkas, te Ivona Juka, a još posebnije njen film “Ti mene nosiš”. Što se tiče općenito omiljenih hrvatskih redatelja u povijesti naše kinematografije, onda tu svakako izdvajamo Nikolu Tanhofera, Dušana Vukotića, Lordana Zafranovića, Branka Schmidta, Krešu Golika, Nikolu Hanžekovića, Krisitijana Milića, Ognjena Sviličića, Dalibora Matanića, Vinka Brešana, i od mlađih Juru Pavlovića. A kad su u pitanju najbolji hrvatski filmovi, onda oboje u glas vičemo H-8, redatelja Nikole Tanhofera. U sam vrh omiljenih “domaćica” definitivno se mogu “degustirati” filmovi kao što su “Tko pjeva zlo ne misli”, “Surogat”, “Svoga tela gospodar”, “Vuk samotnjak”, “Broj 55”; “Glembajevi”, te nama posebno dragi “Oprosti za kung fu” i “Kotlovina.”
U ogledalo regionalne kinematografije također gledamo sličnim očima, pa nam tako “Sjećaš li se Dolly Bell”, redatelja Emira Kusturice, spada u sam vrh omiljenih filmova. Dom za vešanje, te Otac na službenom putu, bez problema mogu stajati uz Dolly Bell na tom regionalnom postolju. Možete o Kusturici misliti što god želite, ali kada je riječ o redateljskom talentu, onda mu to nitko ne može osporiti. Naravno, pričati o regionalnim filmovima, a ne spomenut kultni “Ko to tamo peva”, naprosto bi bilo svetogrđe. “Mrtav ladan”, redatelja Milorada Milinkovića, također ima specijalno mjesto na listi omiljenih filmova, posebice za Anđelu koja ga doslovno zna cijelog napamet. Od mlađih filmaša, itekako cijenimo Srdana Golubovića, posebno njegov film “Otac” koji nas je emotivno uništio, te Maju Miloš koja je rasturila sa svojim filmom “Klip”.
Ništa se ne može mjeriti s gledanjem filmova na velikom platnu
Romaniziranje gušta filmovanja kroz Vaš slučaj je rijedak primjer filmofilstva u doba gubljenja kino publike uslijed korone i switchanja na streaming servise. Kakav je kod Vas omjer kućnog kina od odlazaka u gradska kina?
Nažalost, mnogi filmofili su u potpunosti zaboravili kina, i to ponajviše zbog pojave sve više streaming servisa na kojima mogu gledati nove filmove, i to u isto vrijeme kada se isti prikazuju u kinima. Naravno, nije to jedini razlog, tu je bitan i financijski faktor, ali i stvar navika kojih se jako teško riješiti. Puno ljudi se u ovoj pandemiji totalno otuđilo od svijeta, sve se manje izlazi i njeguje kultura druženja, tako da je sve to pomalo utjecalo na (ne)posjećenost kina, posebice u početku pandemije.
Da se razumijemo, mi također obožavamo kućne filmske maratone, i to također ima svoju čar, posebice ako ih upalimo na dobrom starom VHS-u, ali to se ipak ne može mjeriti s gledanjem filmova na velikom kino ekranu. Nama je to jednostavno poput načina života, i baš kao što je nekome nemoguće zamisliti dan bez ispijanje kave u omiljenom kafiću, tako je i nama teško zamisliti filmofiliju bez kina. I ne radi se tu samo o kinu, već i svemu onome što je vezano uz kino. Nema većeg gušta nego kad nakon filma odeš s curom na pizzu ili burek, i kada raspravljaš o netom pogledanom filmu. Tu su također nama dragi filmofilski prijatelji iz kina, gdje bismo posebno izdvojili ekipu iz splitskog Cinestara, prekrasne cure i dečke čiji osmijeh na licu uvijek uljepša svaki odlazak u magični svijet kino filmova. “Umire, Mia, umire” – reći će Seb za jazz u jednoj sceni u filmu “La La Land”, ali će onda odmah nadodati – “ne dok sam ja tu.”
To isto to želimo i mi reći svom ‘jazzu’ – ne dok smo mi tu! Upravo smo zbog toga u ovom korona periodu, baš onako filmofilski tjerali inat koroni, pa smo u kino išli više nego ikada prije, neke filmove smo gledali i po nekoliko puta, poput Teneta, Christophera Nolana. Bio je to prkos, ali i želja da se na neki način odužimo kinima za sve ono što ona nama pružaju. I baš kao što se prava prijateljstva i ljubavi poznaju kada su iskrena, tako se ista pokazuju onda kada je najteže. Eto, kina upravo žive svoje najteže dane, pa iako ih mnogi silom žele pokopati, dok god postoje pravi kino filmofili to se nikada neće dogoditi. A takvi će uvijek postojati, u to smo apsolutno sigurni. To najbolje dokazuje i velika posjećenost filmova “No Time to Die” i “Spiderman”. I što god mislili o tim filmovima, činjenica jeste da su upravo oni vratili publiku u kina, i to treba maksimalno respektirati.
Nemoguće nam je zamisliti večer bez gledanja filma
Koji su vaši privatni filmski gušti i koliko vam se ukusi razlikuju i poklapaju po pitanju žanrova, redatelja, glumaca i slično?
Jean Luc Godard je jednom prilikom izjavio – “Ako muškarac i žena imaju različite ukuse za filmove, samo je pitanje dana kada će se rastati”. Srećom, oko toga ne trebamo brinuti, jer imamo gotovo pa identičan ukus kada su u pitanju filmovi. Da mi je netko rekao kako ću naći curu s kojom ću imati cjelovečernje (horor) filmske maratone, stvarno bih pomislio da me gadno zajebava. Ne samo da sam je našao, nego je ona po tom pitanju još veći fanatik od mene, tako da nam je gotovo pa nemoguće zamisliti večer bez da pogledamo neki film, bilo doma ili u kinu. Doma to većinom izgleda tako da svatko jedan tjedan izabere različitog redatelja, i onda se gleda filmografija tog filmaša. Kina su još lakša po tom pitanju, jer tamo se gleda sve što je na repertoaru.
Čije reakcije na Kinoljupca su vam najviše godile?
Kinoljubac u velikoj mjeri i postoji zahvaljujući filmofilima s kojima sam preko društvenih mreža svakodnevno komunicirao o filmovima. To su ljudi koji su mi od prvog objavljenog teksta bili nevjerojatna podrška, i njima zapravo dugujem ogromnu zahvalnost. Upravo su od njih stizale želje da se to pisanje podigne na jednu veću razinu u formatu bloga ili portala, tako da su pozitivne reakcije u tom smislu bile očekivane. Prije nego je portal uopće startao, znali smo dobiti poruke podrške i od stranih filmaša kao što su James Wan, John Krasinski, te dvostruki oskarovac Scott Fisher, koji su prije svega prepoznali našu ljubav prema filmovima i kinu. Veliki vjetar u leđa bile su i riječi hvale domaćih filmaša na neki objavljeni tekst, poput Srdana Golubovića, Nine Vilolić, Jure Pavlovića i Antonete Alamat Kusijanović. No, unatoč svemu tome, nisam se ni u najluđim snovima nadao da će baš toliki broj ljudi početi pratiti i podržavati ovu našu filmofilsku priču, i zbog toga sam baš sretan.
Uživamo u onom što radimo
Vaši ritualni pohodi po splitskim kinima su preko društvenih mreža širili krug pratitelja…kojim brojkama puca Kinoljubac u startu i kojima biste osim “samo nebo je granica” biste bili zadovoljni?
Nama je trenutno najbitnije da mi uživamo u onome što radimo. Pisanje je strast i ljubav, jednako kao i gledanje filmova. Nema mi ljepše nagrade nego kada prazni bijeli papir postane ispunjen filmofilskim mislima i dojmovima. Dakle, sve ovo što radimo, radimo zato jer to nas čini sretnima, jer mi uživamo u tome, i jer je nama dobro. Mislim kako u tom smislu nije loše biti malo sebičan, jer ako iskreno radiš ono što voliš, bez opterećenja i nekih nametnutih formi, onda se to itekako prepozna, to ne možeš fejkat. I baš zato nam je neopisivo drago što su to ljudi prepoznali.
Mimo filmskog kritičara i novinara Marka Njegića Split nije imao toliko istaknutog predstavnika i ljubitelja filmske sile – a sad je dobio par. Koje je projekcija razvoja Kinoljupca bez otkrivanja poslovnih tajni? Može li postati pridruženim članom nekog čitanijeg portala?
Zanimljivo da ste spomenuli Marka Njegića, jer sam upravo uz časopis Hollywood i odrastao, tako da su mi njegovi tekstovi bili poput filmske lektire. Kad se samo sjetim koliko sam puta kao srednjoškolac, umjesto na marendu, novac trošio upravo na Hollywood. To je bila moja filmofilska hrana, tako da nikad nisam ostao gladan, jer sam se uvijek “davio” i “gušio” uz pisanu filmsku riječ. Te časopise i dalje čuvam, jer me podsjećaju na moje odrastanje, i jer su na neki način usmjerili moj odnos prema filmovima. Želio bih posebno spomenuti i čovjeka koji je itekako utjecao na moju ljubav prema filmovima, odnosno Tonča Bibića i njegovu emisiju “Kratki rezovi”, koju neumorno vodi već 27 godina.
Njegova iskrena ljubav prema filmu doslovno me zarazila, tako da mi je velika čast reći kako sam s tim istim čovjekom kojeg sam kao mulac filmofilski zadivljeno slušao dok priča o filmu, godinama poslije postao pravi i iskreni prijatelj. On mi je zapravo istovremeno velika podrška, ali i najveći kritičar, i to kod njega najviše cijenim. Kada su u pitanju planovi za budućnost, moram reći kako me zbilja veseli podrška ljudi koji su zbilja napravili velike stvari u svijetu internet medija, poput Matije Babića iz Indexa. Velika mi je čast što ste nas i vi kao jako čitan portal prepoznali, i što ste nam dali ovakvu priliku. Inače, ovo nam je prvi intervju ikada, tako ćemo ga oboje sigurno pamtiti do kraja života. Što se tiče planova, baš kako sam ranije spomenuo, nema tu nikakvih tajni. Kino i filmovi su za nas način života, tako da ćemo i dalje nastaviti raditi ono što najviše volimo – pisati i gledati filmove. Ako na tom putu budemo prepoznati od strane nekog velikog portala koji bi nam ponudio neku vrstu suradnje, nitko sretniji od nas. No, ako ništa od toga i ne bude, uvijek ćemo imati filmove, da parafraziramo jedan kultni filmski citat.
Film, glazba i knjiga – tri velike ljubavi
Koje su još strasti mimo košarke i filma i pisanja fanovskom zaljubljenosti o istom? Ima li straha bi li od fan baze stvar mogla biti pretvorena u struku i neki egzistencijalno zadovoljavajući izvor zarade ili su besplatne karte za kino i press akreditacije dovoljne?
Filmovi, glazba i knjige – to vam je naše sveto trojstvo. U stanu gotovo pa da nemamo više mjesta jer smo ga ispunili s hrpom filmova i knjiga. Osim toga, oboje obožavamo kvizove, i zato mi je baš bila velika čast što je upravo mene naš proslavljeni olimpijac Igor Boraska izabrao za filmskog jokera zovi za svoj nastup u “Milijunašu”. Kad smo već kod kvizova, želimo se zahvaliti i našem najvećem kviz igraću u povijesti, Robertu Pauletiću, koji nas je od samih početaka nesebično podržavao. Obožavamo putovanja, pa iako sad trenutno nismo u mogućnosti, postoji velika želja da se jednog dana posjeti Los Angeles, grad filma, posebice kultno kino New Beverly Cinema u vlasništvu Quentina Tarantina. Životinje su također velika ljubav, posebno čivave, dok je naš hrčak Hedwig dobio ime po jednom od likova kojeg glumi James McAvoy u filmu Split. Društvene igre su također neizostavni dio naše svakodnevnice, iako naše igranje Rizika doslovno podsjeća na scene iz Seinfelda s Kramerom i Newmanom u glavnim ulogama.
Strah ne postoji za apsolutno ništa, jer mi smo već zadovoljni samim postojanjem portala. Kinoljubac će prije svega promovirati kino filmove, odnosno kulturu odlaska u kino, ali ponajviše poštovanje prema filmovima koje sve više nestaje. Osobno, više volim pisati o meni dragim filmovima, jer se puno ljepše osjećam kada mi se netko javi s porukom zahvale na odličnoj preporuci. I zato kada god vidim da netko nešto čita s Kinoljupca, budem neopisivo sretan. Ta osoba je u tom trenutku mogla bilo što raditi, ali je izabrala da svoje vrijeme posveti nečemu što je napisano na portalu, i to je nešto što te mora ispuniti zadovoljstvom. Ono na što sam posebno ponosan, svakako je činjenica da su svi tekstovi, posebice recenzije, napisane na jedan otvoren način prema čitateljima. Znam da to nije uobičajeno, ali, iskreno, baš me briga.
I zato nemam nikakav problem napisati osobne i intimne stvari kroz doživljaj filma, jer film i jeste iskustvo, odnosno sve ono što osjetiš kroz pokretne slike na velikom ekranu. Vjerujem kako je upravo ta bliskost ono što se čitateljima najviše sviđa, i što je kao rezultat donijelo nešto neprocjenjivo – poznanstva i prijateljstva s ljudima s kojima smo se povezali upravo kroz tekstove o filmovima, te veliku podršku u svemu što radimo. Upravo ćemo radi toga nastaviti istim filmofilskim putem, na kojem ćemo zajedno s našim sadašnjim i budućim čitateljima / filmofilima uživati u onome u čemu najviše uživamo – gledanju filmova na velikom ekranu. Vidimo se u kinu, čitamo se na portalu!
Naslovna fotografija: Jure Pepur