Format dokuserijala odavna se pokazuje vrlo izdašnim za sve vrste TV i web kontemplacija na temu rekonstrukcija puteva ubijanja i body counta serijskih ubojica. Američkoj, ali i globalnoj publici toliko drage sociopatološke podvrste društva. Tih lomnih ili teško shvatljivih pojedinaca koji nakon točke pucanja i privatnih psihofizičkih i emotivnih lomova odlučuju svoje devijacije iskazati na uništavanju tuđih života. I onda se brojčanik povećava – najčešće nauštrb mladih djevojaka, žena, djece ili u slučaju Jeffreya Dahmera – mladića. Uz dokumentarne predloške igrani serijali o serijskim ubojicama također je pratio interes javnosti te su od Mindhuntera, Dextera, Hanibala, Serpent i drugi, poslužili su kao prednici ekranizaciji čudovišta Dahmerovog tipa.
Međutim, kad zagrebete površinu role model otključavanja njihovih mozgova zapravo uopće nije fascinantan niti pretjerano uzbudljiv niti intrigantan. Sjebani pojedinci čija patologija rezultira nemogućnošću funkcioniranja ni kroćenja vlastitih destruktivnih poriva i strasti uvijek se ukorijeni zlostavljanjima u djetinjstvu, emotivnim i seksualnim – od strane oca, strica, rođaka ili bliskih obiteljskih prijatelja. Pa će šprancu zlostavljanja usvojiti i kao svoj upgradeani model funkcioniranja. Ili kao osveta majci zbog zanemarivanja. U svakom slučaju ili je osveta ili kopiranje uzorka u pitanju.
Koja je zajednička značajka iznimno emotivno nestabilnih karaktera?
Od fascinantnih igranofilmskih remek djela poput Fincherovog “Sedam” ili Demmeovog “Kad jaganjci utihnu”, preko brojnih web YouTube vlogera koji su na više ili manje interesantan način rekapitulirali nizove ubojica iz susjedstva ili one najpoznatije od Johna W. Gacya, Zodiaca, Teda Bundya, Ramireza pa sve do aktualne netflixovske desetodijelne igrane drame o mladiću iz Milwaukeea, Wisconskin koji je osim seksualnih aberacija u periodu od 1978 do 1991. poubijao i rasparcelirao sedamnaestoro mladića i muškaraca prije nego je policija počela zatvarati krug oko njegova plesa smrti. Kasnije su povezali konce pa su shvatili kako mu niti nekrofilija ni kanibalizam isto nisu bili strani. Dijagnoze koje su mu postavljali stručnjaci kombinirale su BPD (borderline personality disorder) kao značajka iznimno emotivno nestabilnih karaktera koji imaju velikih problema s vlastitim identitetom te razne vrste socijalnih tjeskoba i paranoja koje su uzrokovale deluzionalni karakter i njegove stravične konzekvence.
Interesantan insight u njegov opsesivni mozak, ali istovremeno vrlo inteligentnog i artikuliranog muškarca, ponuđen je Inside Edition intervjuu koji je zgodno pogledati prije konzumiranja Netflixovog serijala o njegovim zločinima. Kompletna kontrola i dominacija je nešto za čim je žudio, a početak je datirao u njegovoj 17.-oj godini.
U dramskom smislu serijal ne donosi nikakve osobite revolucionarizme već se koncentrira na ravnolinijsko izlaganje priče, no Even Peters kao ubojica je fizički pogođen i prisličen do levela rodbinske facijalne autentike i u tom smislu plijeni pažnju. Desetsatno bingeanje nije nešto što ćete preporučiti do li okorjelim filmofilima i serijofilima. Bogatiji za vanserijsko iskustvo nećete izaći, ali ni vrijeme s takvim twisted mindovima zasigurno nije uzaludno bačeno ako vam ostane dojam da je život koji živite izvanredan, siguran i zaštićen u smislu neznanja likova iz susjedstva s potencijalno sličnim kolekcionarskim težnjama.
8/10