Tužna priča najvećeg košarkaša s ovih prostora poslužila je kao životna inspiracija mnoštvu klinaca izašlih iz teenagerstva početkom ratnih godina i kao primjer trijumfa pobjedničkog mentaliteta vrhunskog talenta i basketu posvećenog radnika. Konačno je složena i konstrukcija kako je mimo dosadašnjih dokumentaraca posložiti u formi namjenskog dugometražnog igranog filma.
S pozicije produkcije filma kao ekonomskog podhvata, ‘
Dražen‘ je prvi hrvatski promišljeni i potencijalni
blockbuster mimo dječjih i Brešanovih filmova. U ideji.
Film koji je u kalkulaciji stipuliranog, uloženog i očekivanog, prvi ‘amerikanizirani’ bizz model i pokušaj ponavljanja Bjelogrlićeva financijskog zakucavanja ‘Tomom’ i milijuna notiranih kino gledatelja. I bar još toliko TV i piratskih. Što je, nakon svih inputa i outputa, rezultiralo zaradom autorima i producentima od 3 do 5 milijuna eura.
Djelo enormno visokog rizika, ne samo s financijske strane
Toliko je para okvirno uloženo u realizaciju Draženovih memoara od strane HAVC-a, HTV-a, raznih ministarstava, olimpijskih odbora, banaka, ovih onih fondova, Tedeschija i inih ljubitelja mitologije čovjeka od čije je pogibije zamro odnosni sport u Hrvatskoj. Plamičak je tinjao još kroz aktivnu rolu Tonija Kukoča i Dina Rađe, ali je njihovim prestankom sigurno pospremljen u ladice, uništen klasičnim nesistemskim, klanovskim i nemuštim pristupom organizaciji funkcioniranja sporta kad su treneri i stručnjaci poput Mirka Novosela izašli iz kruga zainteresiranih za daljne hrvatizme.
Producentima Ljubi Zdjelareviću (potpisanom kao i koredatelj filma, bilo bi zgodno saznati zbog kojih točno autorsko-kreativnih inputa redatelju Šerbedžiji) i Ivoru Šiberu (distributerski kadar RH scene preko role Continental Filma kasnije i vlastitih 2i Film i inih firmi) dovoljno za financijsku kalkulaciju kako film visokih emocija i podignutih strasti iskomunicirati u potencijalni crowd pleaser, a pritom si ne dozvoliti trgovanje sjećanjima na ovoliko selektivan i upitno iskomuniciran način.
Film s kojim u startu niste mogli pogriješiti. Istovremeno, film s kojim niste mogli niti izaći neoštećeni. Djelo enormno visokog rizika oko uloženog i vraćenog. Ne mislim pritom s financijske strane. Hrabro djelo. U ideji.
Očito se Dražena ne sjećamo svi na isti način
Također, djelo visokih očekivanja i nikad zgašenih emocija. Jer ako niste iz redova obitelji Petrović već dijete koje je osamdesete upoznavalo onkraj pelena, Dražen je bio nezaobilazan centerpoint prema kojem ste morali imati neku ‘zajedničku’ priču, čak i ako niste trenirali košarku. A tek kad jeste, nije moglo biti promašeno. Priču gegastog hoda, isplaženog jezika, mikrofonke frizure, beskrajnih finti i radne etike, pobjedničkog mentaliteta klinca pretvorenog u drskog vođu, modrićevski provincijalno lokalnu priču koja je pretvorena u globalni sportski fenomen.
Komuniciranje mita Dražena Petrovića kao najvećeg košarkaša svih vremena s ovih prostora iz dvorana ili ulica od Šibenika, Zagreba, Madrida, Portlanda, New Jerseya, sve do autoputa tragične pogibije prikazano je kao romansirano listanje foto albuma sportskih uspjeha. I slide show ne pretjerano koherentnih dramskih punktova podijeljenih kroz ‘poglavlja’ žena koje je ljubio ili su mu utjecale na život. Uključujući psihološki vrlo dvojbenu i sveprisutnu sjenu matere kao gotovo pa najvažnijeg lika Draženova života, onkraj Elektrina kompleksa. Najprisutnije Zagrepčanke, studošice Renate Bez Prezimena, dotaknute Sanje Doležal (čije bi viđenje filma i Draženova karaktera isto bilo zgodno saznati) i kobne vozačice crvenog golfa.
Ili kroz dresove timova u kojima je eksplodirao, briljirao ili stagnirao.
S pravom se pitajući je li moguće da je romansirani prikaz lika kojeg gledate baš u tolikoj diskrepanciji od flashbackova mladića kojeg se sjećate. Pritom ne dovodeći u pitanje autorske odluke zašto nešto je ili nije prikazano ili način na koji je.
Publika je podijeljena – s razlogom
‘Dražen’ je film za koji vam je apsolutno jasna polarizacuje publike između redova razočaranih i zadovoljnih viđenim. Oni prvi su ljudi čiji se filmski kriteriji ne dokidaju Večerama za 5, Brakovima na prvu, Ljubavima na selu, karaoke showovima, hrvatskim filmskim standardima 90-ih i takvim metastaziranjima pojma ‘dobro’ i ‘kvaliteta’. Drugima ne treba više.
Scenaristički je, vizijom Ivana Turkovića Krnjaka, postavljen idejno ispravno kao soul food i emo road trip kroz odabrane dramske punktove. No dijaloški (osobito kroz emo scene s odličnom Rominom Tonković u ulozi Renate Bez Prezimena, scene sa Zrinkom Cvitešić kao matere Biserke, Pavlom Matuškom kao Acom, potom američkim agentom ili ‘heja heja Cibosi’ scene iz stanarskih soba u kojima se gledaju Cibonine tekme), film je prepun začuđujuće drvenih i sapuničarskih replika koje tek više ili manje uvjerljive glumačke interpretacije mahom ženskog dijela casta izvlače whataboutisma. Nelinearni tok radnje s početkom kao krajem i snolika scena umjesto pogibije također su vrlo poetično i smisleno prikazane i režirane.
Mimo iznimno problematičnog glavnog glumca čiju debitantsku interpretaciju možete podvesti pod neviđen pritisak nad toliko zahtjevnom prvom rolom, redateljski pristup Danila Šerbedžije jedna je od rijetkih, doista suvislih postavki konstrukcije filma. Rješenja poput ubacivanja dokumentarnih flashbackova (kojih je trebalo biti bitno više), odličnog CGI rada i montaže (osobito sekvence poderanih papira i freeze frameova) u zadnjoj četvrtini filma, variranja između scena s terena i svlačionice s onim obiteljskim i korektnom maskiranju izostanka širokih planova masovnjaka poput pune skandirajuće dvorane. Ili pak na odjavnoj roli uvrštene izjave timskih suigrača, trenera i suvremenika i Dražena i Petroa, od Andersona do Divca.
Između nostalgije i promašaja u autentičnosti
Preskočite li detaljiziranja po kojima se perika Mileta Kekina u više nego solidnoj impersonaciji Mirka Novosela odnosi prema autentičnosti jednako kao što se plastični nos Tome Zdravkovića opirao realizmu, ostat će vam film koji je pokušao izgledati kao autentična replika mahom hrvatskih osamdesetih i početka ratnih godina. Djela atmosfere limitirane ne samo budžetom, čije su glazbene odluke i naoko suptilna patetika od uvodnog glazbenog broja na njemačkom do zaključnog pop songa iznimno dvojbeni, isključite li odličnu posvetu Kekina kroz
springsteenovski voženu temu ‘
1:1‘. Iz koje se Šibenčani, Zagrepčani i ini nezadovoljni ljubitelji lika i djela sjećaju drugačije svog Dražena od prikazanog ‘iza kulisa’, svačijeg javnog i sportskog Dražena.
Ne samo zbog iznimno reducirane i anemične impersonacije glavnog glumca Domagoja Nižića, čija facijalna mimika, pokreti tijela, kompletna dramska interpretacija sugeriraju Dražena kao ne pretjerano bistrog i emotivno autističnog lika, a ne drskog, prkosnog, strašću i radnom etikom vođenog vođu. Tvrdoglavog lika fokusiranog na basket, mater i ljubav prema domovini i zapravo iznimno dosadnog lika i nezanimljivog za portretiranje. Što nije kako ga se sjećaju oni koji nisu sudjelovali u nastanku i produkciji filma. Koliko je mali Dražen (sjani Tonko Stošić) vrhunski pogođen i prisličen, toliko je centralni udaljen svjetlosnim miljama od svog lika, a to ne možete prošvercati pod slobodu glumačke interpretacije.
Film koji smo s nestrpljenjem čekali, ali…
Ako ‘Dražena’ odgledate u društvu sportaša i košarkaša koji se prisjećaju te ere iz prvog lica i koji negodujući nezadovoljni napuštaju kino poslije projekcije, a nije zbog neuvrštenih scena kultne pobjede nad Bosnom na Baldekinu i slobodnjaka koji su realno katapultirali malog u sportska nebesa, niti zbog izostavljanja Olimpijskog finala s Dream Teamom, a uvrštavanja scene ganjanja rekorda protiv Slovenaca kad se tim pretvara u Draženovu asistenciju zbog koje zabija više od 110 koševa u jednoj utakmici, izostanaka prikaza scena bratske kompeticije Ace i Dražena s ulica Šibenika prenesenih na susrete Reala i Cibone, duelizama sa Sabonisom i drugima, puno je mjesta čije izostavljanje nije glavni problem priče.
Nije niti vaš potencijalno kritički nastrojen karakter. Baš suprotno. Navijali ste za super uspjeh ovog filma jednakom strašću kojom ste nekoć drukali za Dražena u bilo kojem dresu simbolizirao vrijeme u kojem se hard core grind isplatio.
Između ambicije produciranja filma kojim bi domaća kinematografija i produkcija ponudila međunarodno konkurentni izvozni produkt čija misija nije bila robovati klasični utopistički artizam i umjetničke preseranse, dobili smo djelo prema kojem nužno morate biti popustljivi i prilagođavati kriterije, ne bi li mu rezultat bio najgledaniji hrvatski kino film godine, koji će i HTV ujesen 2025. prikazati u svom prime timeu. Više od toga tražiti bilo bi irealno. Ne na način kojim je Draženov pobjednički mindset to bio.
Ocjenu bih radije izostavio ovaj put. Za uspomenu i iz pijeteta i respekta prema subjektu filma. Koji trebate obavezno pogledati iz opće kulture i kako ga nikad nehotice ne biste zabunom miješali za Generala.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
