Jedan od potencijalno najvrućljih jesenskih kino naslova trebala je biti ova metaforička deluzija i kritika dominantnog mužjačkog društva, prekrasne glumice i novostasale redateljice Olivie Wilde.
Priča je skrojena na predlošku scenarija njene stalne suradnice Katie Silberman (radile su zajedno na simpatičnom coming of age debiju Booksmart) o sretnom paru koji u pedesetim godinama prošlog stoljeća živi idiličnim životom u jednako idiličnoj mikrozajednici tzv. company townova, naselja otkupljenih od strane poslodavaca Victory Projecta ne bi li obiteljima zaposlenika omogućili zbližavanje i funkcioniranje nedaleko posla. Sve dok se stvari koje se čine idealnima na prvi pogled (muževi rade na tajanstvenom projektu, supruge skrbe za ona mitska četiri zida kuće) ne počinju prezentirati daleko više prijetećim nego se činilo.
Je li Wilde zadovoljila ulogom?
Međutim, od hiperambicioznog predloška i namjere desilo se podosta praznog hoda i šeprtljanja u izvedbi. Osobito u sadržajnom dijelu (scenarističko, redateljsko, glumačkom). Dok tehničke i formalne kategorije filma prate izvornu zamisao steriliziranja života i laboratorijske uvjete distopijskog društva i mikrozajednice viđene u “Stepfordskim suprugama”, dotle se onaj autorski dio pogubio u procesu zamjene prvotno zamišljenih uloga (lucidni ali manični Shia Le Beuf s pop zvijezdom Harryjem Stylesom) ili pak pretjeranoj autorskoj pretencioznosti u kojoj si je Wildeova zadala ulogu do koje treba snimiti još nekoliko filmova sazrijevanja ne bi li se pokazala dostojnom ugriza.
Chris Pine u ulozi jednog od modernih Jordana Petersona i sličnih “karizmatika”, sama Wildeova opet u sjajnoj sporednoj roli najbolje friendice vrlo obećavajućoj i senzualnoj Florence Pugh (mlađa verzija kombinacije Sienne Miller i Margot Robbie) i upotrebljivi Harry Styles su likovi oko kojih se plete dobar dio zapleta, s karakterne strane ne padaju u uvjerljivosti, što će biti danak činjenici da iznimno inteligentnoj Wildeovoj nije nepoznat model kvalitetnog rada s glumcima obzirom da je i sama glumica.
Lijepo snimljene scene i vizualna estetika
“Don’t Worry Darling” vuče i vizuale i atmosferu pomalo odasvud. Od spomenutih “Stepford Wives” Franka Oza kao adaptacije kultne feminističke novele, preko “Get Out” Jordana Peelea sve do manje uspješnih komadića mozaika Formanovog “Truman Showa” ili pak Lynchevih Twin Peaksovskih fantazmagorija. Na izvedbenoj razini Olivia Wilde je zamislila biti filmskom komentatoricom poput Charlize Theron i Angie Jolie, uzeti redateljski dio u ruke pa svojim djelom staviti mužjačko dominantno društvo kroz persiflažu na svoje mjesto. I dok je kao glumica dokazala da je sposobna gutati karaktere bilo da se radilo o mikro sporednim rolama bilo glavnim ulogama, pamtili ste je. Za redateljskim dijelom će trebati natrag u proces traženja manje ambicioznih projekata.
“Don`t Worry Darling” ima potencijala, ali da bi imao smisla trebalo je puno koherentnije djelo.
Lijepo snimljene scene i vizualna estetika svakako će plijeniti određeni dio gledateljske pažnje do određene minutaže, no nakon toga u vrtlogu izostanka koherentnije dramske strukture gubljenje niti priče će se reflektirati u gubljenju interesa, zijevanju, meškoljenju, pogledavanju na sat ili mobitel.
A to je filmu s ovolikim vizualnim adutima – nedopustivo.
6/10