Kritika filma: Dracula: Vječna ljubav – Najnepotrebnija ekranizacija gotike Brama Stokera ikad

Francuski wannabe Spielberg, amerikanizirani EU producent/redatelj Luc Besson redateljsku mainstream slavu i energiju vuče iz ‘Petog elementa’ kao tada razglašenog SF pokušaja pariranja hollywoodskim produkcijskim matricama na terenu Europe i njene filmske produkcije. Još prije toga u ‘Velikom plavetnilu’, ‘Nikiti’, ‘Podzemlju’ i ‘Leonu’ je pokazivao znakove korektne reciklatorske energije i stiliziranog modus operandija koji bi mu dao za pravo na komercijalne rezultate i kakav takav prostor za priznanje baratanja materijom akcijskog filma. 

 

Sve poslije toga, isključivši ‘Arthura i Minimoje’ u svim nastavcima kao reciklatorsko dječju franšizu i štit od serioznih kritika, ispalo je monumentalnim promašajima, unatoč tome što su fillmovi poput ‘Lucy’ ili ‘The Family’ na papiru i prema premisama djelovali kao potencijalni blockbusteri i komadi za referentno zakucavanje i kritike i publike. U najboljem su slučaju vraćali uloženo. A uloženo bi bilo uvijek podosta u desecima milijuna produkcijskih eura. Šlepanje na financijske uspjehe ‘Johna Wicka’ u pretposljednjem ‘Dogstar’ samo su bile loše kalkulacije, jednako kao što je ispalo i draculariziranje kojim se pokušao prisjetiti Coppolinog estetskog goth djela prema istom Bram Stokerovom predlošku i Eggersovom lanjskom ‘Nosferatu’. 

Dracula je savršen i logičan Bessonov izbor. Daje mu ogroman prostor za estetsko pretjerivanje i stilizirano prenaglašavanje forme u nedostatku ideje i znanja što bi s reciklažom poznatog sadržaja. Priču o grofu Draculi i njegovoj Mini ste već prožvakali.  Bessonov nedostatak vizije ćete teško, ma koliko ga pokušao nadomjestiti stilizacijom. 

Luc Bessonov film Dracula: Vječna ljubav predstavlja jedan od najpolariziranijih pokušaja recentne reinterpretacije vampirskog mita. Za razliku od Coppolina monumentalnog i gotičkog Dracule iz 1992., ili prošlogodišnjeg Eggersovog mračnog i strogo hororskog Nosferatua, Besson svoj film temelji na melodramatskom, gotovo bajkovitom okviru.

 

 

Njegov Drakula nije tek monstruozni aristokrat opsjednut krvlju, već prvenstveno vječni zaljubljenik koji u liku Mine traži reinkarnaciju svoje ubijene supruge. Poznati modul priče otvara prostor za spektakularno vizualno oblikovanje: raskošni setovi, tisuće kostima i Danny Elfmanov emotivno nabijeni soundtrack guraju film u smjeru velike romantične fantazije, a ne gotičkog horora. No, upravo u toj odluci krije se i njegova najveća slabost. Umjesto da pronađe balans između melodrame i užasa, Bessonov film često klizi u pretjerivanje, nehotice dotičući teritorij camp estetike. 

Dok nekoć prije Megapolisa redateljski funkcionalni Francis Ford Coppola u svom Bram Stoker’s Dracula polazi iz suprotnog registra u kojem film svjesno postavlja kao teatar, gotički operetni spektakl u kojem je svaka scena izgledala kao umjetnički rad, a Eiko Ishioka kostimima podiže na razinu vizualnog kulta, Coppola je dao Drakuli romantičnu dimenziju kroz ljubavni odnos grofa s Minom, njegova je verzija zadržavala mračnu, erotsku i prijeteću atmosferu. Bio je to film koji je istodobno slavio baroknu raskoš i ostao ukorijenjen u jezivost izvornog mita. Gary Oldmanov Drakula, groteskan i zavodljiv, predstavljao je slojevit lik koji je utjelovio i monstruoznost i tragičnu ljubav, što je Bessonovoj verziji uvelike izmaklo.

 

 

Robert Eggers je pak u Nosferatu otišao najdalje u povratku vampira njegovim korijenima, jednako pretjerano estetizirajući. Njegov film gotovo u potpunosti odustaje od romantične interpretacije i vraća se na ideju Drakule kao parazitskog, odbojnog bića. Atmosfera je klaustrofobična, fotografija stroga i hladna, a sama naracija impregnirana osjećajem fatalizma. Eggersov vampir nije zavodnik nego mračna sjena, simbol prijetnje i raspadanja. Vampir je ovdje tek sila tame lišena humanosti, što ga čini najvjernijim i najstrašnijim u recentnom nizu adaptacija. Zašto toliko usporedbi i pisanja o likovima iz ranijih filmova? Jednostavno je, u Bessonovim likovima ih nema. 

Uspoređujući ta tri pristupa, jasno se vidi trokut unutar kojeg se kreće suvremena filmska imaginacija vampira od strane novcu bliskih, a mašti predalekih sineasta: Coppola je ponudio gotički spektakl koji spaja raskoš i mračnu erotiku, Eggers vraća mit njegovoj jezivoj, izvornoj srži, dok Besson bira želju za melodramom soap dometa i vizualni glamur, ali riskira da mu film sklizne u pretjerani kič. Što se na kraju i događa. 

 

Ako Coppolin film ostaje kultni primjer gotičkog Hollywooda, a Eggersova verzija suvremeni hororski minimalizam i vjernost arhetipu, Bessonovo djelo funkcionira kao klasično bessonovski isprazna ekstravagantna fantazija koja će oduševiti ljubitelje raskoši i melodrame, ali će puristima ostati promašaj. Njegov Drakula tako manje pripada liniji gotičkog užasa, a više tradiciji filmskog spektakla u kojem vampir postaje simbol vječne i nedostižne ljubavi i još jedne kolokvijalne ‘pobede’ forme nad sadržajem.