Final Destination: Bloodlines, šesti nastavak kultnog horor serijala Final Destination, u režiji Zacha Lipovskog i Adama B. Steina, donosi povratak franšize nakon 14-godišnje stanke uvodeći novu dimenziju u serijal i povezujući sudbinu likova s obiteljskim naslijeđem, istovremeno zadržavajući prepoznatljivu formulu serijala: inventivno osmišljene Rube Goldbergovske scene umiranja i neizbježnu prisutnost Smrti kao nevidljivog antagonista. Dosadašnjom zaradom od 190,9 milijuna $ Bloodlines je najviše ocijenjeni i financijski najuspješniji nastavak franšize.
View this post on Instagram
Modernizam započinje povratkom u 1968., na otvaranju Skyview Restaurant Towera, gdje mlada Iris Campbell (Brec Bassinger) doživljava viziju katastrofalnog kolapsa zgrade uzrokovanog nizom nesretnih slučajeva – od ukradenog novčića iz fontane do plinskog curenja i plamena. Njezina vizija joj pomaže spašavanja sebe i nekoliko drugih, čime izaziva “bijes” Smrti koja počinje sustavno eliminirati preživjele.
U sadašnjosti, Irisina unuka Stefani Reyes (Kaitlyn Santa Juana) pati od noćnih mora o istoj katastrofi. Shvaćajući da su njezine vizije povezane s bakom Iris, Stefani se vraća kući kako bi istražila obiteljsku prokletstvo, uz pomoć brata Charlieja (Teo Briones), rođaka Erika (Richard Harmon), Julie (Anna Lore) i Bobbyja (Owen Patrick Joyner). Pronalazi Iris (starija verzija – Gabrielle Rose) i saznaje da je sposobnost predviđanja smrti nasljedna…
Smrt nikad ne promašuje
Serijal Final Destination poznat je po svojoj eksploatacijskoj formuli, sličnoj drugim horor franšizama poput Petka 13., Noći vještica, Strave u ulici Brijestova, Paranormalne aktivnosti, Vriskova i Slagalice strave. Serijali se često oslanjaju na predvidljivu strukturu zadovoljavajući očekivanja publike: uvodna katastrofa, preživjeli koji pokušavaju prevariti sudbinu, te niz kreativnih i često grotesknih smrtnih scena. Bloodlines ne odstupa od win win formule, ali uvodi novost u vidu obiteljskog nasljeđa, što daje okus mitologije. Ipak, kao i kod drugih eksploatacijskih horora, fokus je na spektaklu smrti, a ne na razvoju likova ili narativnoj dubini.
Ono što Final Destination serijal čini posebnim jest njegov antagonist – Smrt sama – koja nema fizički oblik, već djeluje kroz svakodnevne objekte i slučajnosti. Univerzalnost predloška čini filmove morbidno privlačnima jer sugeriraju kako nitko nije siguran, čak ni u rutinskim situacijama poput vožnje automobila, posjeta liječniku ili kuhanja. Bloodlines to pojačava scenama poput one s MRI uređajem, gdje magnetska sila postaje smrtonosna zamka ili s kamionom za smeće koji brutalno eliminira lika čime inventivne scene često prelaze u crni humor i apsurd, podsjećajući na crtićnu estetiku Looney Tunes serijala, što je u neku ruku i bila namjera.
View this post on Instagram
U odnosu na prethodne filmove, Bloodlines se ističe po nekoliko elemenata. Prvo, uvodna sekvenca u Skyview Toweru jedna je od najboljih u serijalu, nadmašujući čak i ikoničnu prometnu nesreću iz Final Destination 2 (2003.) po svojoj vizualnoj raskoši i napetosti. Dok su prethodni nastavci često bili ograničeni na grupu prijatelja ili slučajnih poznanika, Bloodlines uvodi obiteljsku dinamiku čime povećava emotivnu težinu smrti. Likovi poput Stefani i njezinih rođaka nisu samo “topovsko meso” – njihovi odnosi i međusobna povezanost daju smrtima dodatnu težinu, iako ne posvećuju puno pažnje tugovanju.
Formula bez svježine, ali s emocijom
Previše oslanjan na na CGI efekte povremeno izgleda jeftino u usporedbi s praktičnim efektima iz ranijih filmova, dijaloški je često klišejiziran i melodramatičan, čime umanjuje potencijalno građenu napetost i ozbiljnost priče. U usporedbi s Final Destination 2, koji se smatra vrhuncem serijala zbog svoje pametne strukture i kultne scene s kamionom za drva, Bloodlines donosi sličnu razinu zabave, ali gubi na napetosti zbog prevelikog naglaska na humor i samoreferencijalnost.
View this post on Instagram
Kao i drugi serijali, Final Destination pažljivo računa na očekivanja publike. Scene smrti su pažljivo koreografirane kako bi izazvale šok, smijeh i užasnutost jer filmovi poput Bloodlinesa ne teže autorskom izrazu, već zabavi – svaka smrt je poput slagalice koja se rješava pred očima gledatelja, a redatelji Lipovsky i Stein vješto koriste kameru i montažu kako bi pojačali napetost i humor. Formula, iako uspješna, ograničava kvalitetniju karakterizaciju i inovaciju. Likovi su često arhetipovi, od simpatične heroine (Stefani) do sarkastičnog rođaka (Erik), a njihove sudbine služe samo kao katalizator za sljedeću smrtonosnu sekvencu.
Premda su glumački dijelovi u ovakvim filmovima najčešće predmetom opravdanih kritika posebno istaknuti dio je posljednja uloga Tonyja Todda kao Williama Bludwortha, misterioznog pogrebnika koji se pojavljuje u više nastavaka. Todd, koji je preminuo u studenom 2024., očito bolestan tijekom snimanja čime daje snažnu glumačku izvedbu, posebno u sceni u kojoj govori o dragocjenosti života. Njegov monolog, djelomično improviziran, služi kao oproštaj od obožavatelja i dodaje neočekivanu emo točku.
Final Destination: Bloodlines je financijski trijumfalan povratak franšize koji uspješno balansira između očekivanog i novog. Iako se oslanja na eksploatacijsku formulu serijala – scene smrti, minimalnu karakterizaciju i predvidljivu strukturu – uvodi relativnu svježinu kroz obiteljsku priču i mitologiju nasljeđa. U usporedbi s prethodnicima, varira smrt i humor na pomalo morbidan način, ali za obožavatelje serijala i ljubitelje horora, ispunjava obećanje o “krvavoj zabavi” bivajući filmom koji zna što publika želi i to isporučuje s užitkom, zarobljen u ograničenjima eksploatacijskog horora koji rijetko teži ikakvom umjetničkom izrazu.
Ocjena: 7/10