U modernom Hollywoodu sve je veća količina glumaca i glumica koji u nekom trenu osjete potrebu stati i iza kamere ne bi li ispričali svoju priču. Komičar Charlie Day nije iznimka. Mimo sebe u tu je svrhu upogonio cijeli niz popularnih i poznatih frendova tipa Ken Jeong, Kate Beckinsale, Adrien Brody, Jason Sudeikis, Edie Falco, Jason Bateman, Common, Ray Liotta, John Malkovich i drugi – ne bi li kroz satirički prikaz avanture nijemog dublera glumačke zvijezde štrecnuo svijet blamiranih, ispraznih i nedovršenih pozera s hollywoodskih filmskih setova.
Njegov lik nakon što je pušten iz mentalne institucije biva slučajno primijećen od strane producenata jer nalikuje uskoro mrtvoj i nepodnošljivoj glumačkoj zvijezdi te ga angažiraju da završi film umjesto pokojnika. U svijetu površnih i ispraznih taj bedačec s kroničnim neznanjem i šeprtljavošću postaje velika filmska zvijezda s naslovnica. Iako ništa od toga ne razumije, rollercoaster njegova života i likova u okolini (Kate Beckinsale, Ray Liotta, Adrien Brody, Ken Jeong, …) sa svim knjiškim površnostima, vrtoglavo mu život pretvara u kaotični foto album čije listanje bude zamorno već nakon prve stranice.
Nije došlo do kemije
Svi osim njega si traže i nalaze neku svrhu i u tom šarenilu površnosti ostvaruju svoje deluzije važnosti. Puno je namjere citiranja nijeme komedije klasika Bustera Keatona i Charlieja Chaplina s Dayove strane. On sam funkcionira kao neka stihijska vrsta stand up komičara Billy Crystal face koji nikad neće postati glavnom zvijezdom Saturday Night Livea, ali niti osobito ne brine zbog toga. Iza multiplicirane autorske uloge krije se ambicija dokazivanja kako je tu puno više od samog djelca za trošenje vremena. Sve čega se dotaklo izgleda površno, banalno, budalasto, ne na catchy ni šarmantan način. Likovi ne drže pažnju i “kemija” naprosto nije profunkcionirala.
A plejada poznatih faca i karakternih glumaca nije dovoljna kao redaljka sama za sebe. Kritika modernog Hollywooda ostaje više idejnom i papirnom, izvedba je na razini podkapacitirane epizode sitcoma, dramaturški pratnja bokčeva voyagea je poput vožnje vlakićem i lunaparkom u jedva drugoj brzini. Ništa realizirano niti osobito intrigantno osim dobrih namjera. Već viđeno i kompilirano na bitno drugačije i pametnije načine.
5/10