‘Gladijator 2’ nije film.
Tek nastavak i proračunska producentska visokobudžetna preserancija ljudi na izmaku karijere koji iz nekog razloga vjeruju u materijalno kao refleksiju velikog, nabubanog, dobrog, pače, kvalitetnog. Površnost publike 21. stoljeća full radi u tom smjeru dajući im sve argumente samozadovoljstva kako radeći skup film rade velik. Nije tako.
Ridley Scottov produžetak je epski wannabe spektakl i povratak u svijet drevnog Rima i rekapituliranja filmova poput role modelskih ‘Spartaka’, ‘Bena Hura’, ‘Pada Rimskog carstva’. Grandioznih produkcijskih filmova u čijem su središtu spektakularni prizori, specijalni efekti danas CGI produkcija i više ili manje efektne i snažne izvedbe glavnih glumaca.
View this post on Instagram
Preuzimajući klasične motive časti i osvete, proširujući ih kroz priču Lucija (Paul Mescal) koji se od zarobljenika uzdiže do arene, slijedeći stope Maksima iz prvog dijela, Scott je pokušao oživjeti antički svijet koristeći impozantne setove i pažljivo izrađene kostime, narativno nimalo ne ostajući vjeran detaljima povijesnog razdoblja.
Volio bih reći kako je iznad svega dramaturški postavljena njegova sposobnost kombiniranja emo dubina likova s vizualnim spektaklom čime bi osiguravao da film profunkcionira kao više od pukog nastavka superkomercijalnog epa, međutim tome nije tako. Jer jahanje nosoroga. Jer morski psi u areni. Sjajni i načelno vizualno domišljati momenti. Ali. Scene borbi koriste grotesknu raskoš kao metaforu za dekadenciju Rima. Morski psi u areni predstavljaju glad za krvlju, nosorog simbolizira brutalnu snagu imperijalne moći. Vizualna pompa usklađena je s pompozno-herojskim arhaičnim dijalozima koji uključuju reference na rimske filozofe i književnost, dodatno ne obogaćuje narativ.
Epska reciklaža s daškom dramske kompleksnosti
‘Gladijator 2’ odaje počast originalu brojnim paralelama, uključujući herojski narativ i tematsku složenost, Lucijev luk priče nije nužno ista replika Maksimove sudbine, već evolucija motiva iz prvog dijela. Paul Mescal pak je dostojan nasljednik Russella Crowea izvedbom koja kombinira ranjivost i snagu, no najupečatljiviji lik filma je Makrin u impersonaciji Denzela Washingtona koji unatoč preglumljavanju i pompoznom maltene shakespearijanskom momentu over the top glume ispada daleko najefektnijim u poredbi s duplanjem Russella Crowea iz originala u Pascal/Mescall double dateanju.
Jedna od spornih točaka bila je izbačena scena poljupca Denzela Washingtona s muškarcem kojeg poslije ubije, navodno zbog političkio-korektnih razloga. Dok je odluka izazvala rasprave, film ne gubi na inkluzivnosti; Macrinus je ipak prikazan kao kompleksan lik s moralnim i emocionalnim slojevima po uzusima udovoljavanja ukusa hiperosjetljivcima novog milenija.
Scott ovim filmom ne postavlja nove standarde za povijesne epove balansirajući spektakularnu akciju promišljenom naracijom i dramski vezanim narativima, tek reciklira motive win win modela prvog, nastavljajući kao i u slučaju prednika „Napoleona“ nabacivati se superbudžetima za publiku željnu epsikih povijesnih spektakala ali iz perspektive ljubitelja video igrica.
Ocjena: 6/10
Naslovna fotografija:Screenshot YouTube