Redateljska sjena oca, kultnog Davida Cronenberga i generacijske mu svite, jednako kultnog Davida Lyncha ili nešto mlađeg Gaspara Noea, primjetno vise nad novim bizarnim pokušajem ekraniziranja nadrealnog, u slučaju njegova sina Brandona. Jabuka nije pala daleko od stabla, sudeći prema dosadašnjim radovima i interesima za rubno, psihološko, oniričko, nasilno, provokativno, bar u pokušaju i ideji. Njegov debi “Antiviral” i prednik aktualnom djelu “Possesor” naznačili su njegove sklonosti, prednosti, talente ali i mane. Koje vrlo vjerno preslikava u aktualnom djelu. Nama prvenstveno interesantnom i bitnom zbog koprodukcijskog trenutka u kojem se kao jedna od producentica potpisuje Anita Juka, domaća propulzivna vlasnica tvrtke 4Film i što je dobar dio snimanja obavljen na Jadranu te će snoliki i narkoleptički kadrovi agonije glavnih protagonista funkcionirati kao turistička razglednica.
“Infinity Pool” je teško žanrovski svrstati i stilski deklinirati. Može proći kao SF horor, psihološka noćnomorna drama, provokativni poluerotski triler. Ili kao dramski zbrkani ali vizualno fino ušminkani artistički prosede plasiranja viših značenja, metafizičkih subliminalnih poruka, čitanja među recima šok terapija. Anything goes. Jer sve to i jest. Začudna kombinacija motiva nedavno viđenih u “Trokutu tuge”, “Meniju”, “Don`t Worry Darling” ako se referiramo samo na aktualne i nedavno trošene naslove u kojima se nije zastalo samo na vizualnom i jednostavnom dramaturškom obrascu praćenja plota priče.
Dovođenje pred rubove logike
Ne, Brandon Cronenberg ima potrebu plasirati vizualni užas upakiran u šminkerske kadrove na način kako se recimo Lynch poigravao značenjima u “Mullholand Driveu”. Ili Noe u “Vortexu”. Spajati nespojivo, uživati marginalno, isticati potencijalno kontroverzno i provokativno. Lijepi kadrovi lijepih žena s dominantnim crvenim u light showu scena sexa koje će montirati blurrano i videospotovski kako bi dojam artificijelnog i nejasnog bio podebljan. I slične postupkovne igračke kojima je za šokirati konzervativniji i tome nenavikli woke dio gledateljstva i publike. Svi oni koji su pogledali bilo koji od očevih mu naslova ili djela ostatka gorespomenutih prednika, ostat će blago rečeno, neosupnuti ponudom.
Iz krajnosti prilično korištenog plota o paru (pisac u autorskoj blokadi i njegova lijepa bogata žena) koji odlazi na odmor u resort izmišljenog mjesta izmišljene države, u kojem upoznaju svoje refleksije i poslije slučajne automobilske nesreće tijekom koje su zgazili čovjeka, kreće vrtlog događaja na rubu realnog u kojem svjedoče klanjima, dovođenju pred rubove logike i sličnih dramskih nekoherentnosti kojima je prva zadaća zbuniti gledatelja i postaviti mu puno pitanja.
Sam sadržaj ne opravdava hype
Mimo redateljskog pečata kojem možete pristupati dvojako, oduševljavati se hrabrošću podmetanja kontroverznog u vrijeme uškopljenih woke i sličnih polit korektnosti. Ili zijevnuti na još jedan zamorni pokušaj dizanja prašine na mjestima kojima bitno nedostaje osnova svakog filma – priča i karakteri.
Glumački, casting je fino kalkuliran s vizualno atraktivne strane. Mia Goth izgleda kao B Charlize Theron iz ušminkanije “Monster” verzije, dok je Cleo Coleman na tragu reprodukcije Megan Fox iz recimo “Jennifers Body” i kao takve su požudni magnet i muškom i ženskom dijelu publike. Glavni lik filma Alex Skarsgård je u jednakoj sjeni oca kao što je slučaj s redateljem te se doima kao glumački skromnija varijanta Michaela Fassbendera, kojem potpisi idu na ruku daleko više nego realni ekranski doprinos. Bar u djelu ovog tipa.
S produkcijske strane “Bazen vječnosti” daleko je bitniji film za našu kinematografiju zbog uloge spomenute domaće producenatice, nego što je kvalitativno riječ o djelu koje će sadržajem podsjećati na gornji dom radova gorespomenutih klasika mash upova horora, trilera, erotski fantazmagoričnih drama. Pred europsku i, nadamo se uskoro, domaću premijeru filma, riječ je o više o djelu koje se dokida na pokušaju oniričkog nego mu sam sadržaj opravdava podignuti hype.
6/10