S glazbene strane ranih devedesetih bila je Seattle i grunge eksplozija – Nirvana i Pearl Jam su kapitalizirali ono što su im Sonic Youth i REM par godina prije utirali, a The Jesus Lizard, Fugazi i Girls Vs Boys čekali. S društvene strane bio je rat, a s filmske strane bio je američki indie film. Unutar kojeg se pojavio low budget freak Kevin Smith i svojim “Mall Ratsima”, “Clerksima”, a poslije i “Chasing Amy” postavio temelje kultne stripovske low budget fanologije o blesavim marginalcima s ruba američke indie scene.
Smithov rukopis je bio svjež, prljav, nezavisan, relativno inovativan, direktno iz videoteke. Obožavali smo dijaloge, usputne situacije, improvizacije, likove kvartovske luzere koji su odisali tonom šarma, citirali provale o Starwarsima i filmofiliji rubno funkcionalnih filozofa iz Groceriesa. Jay i Silent Bob su od sporednih figura i sitnih dilera postali pop kulturno blago, dok su Dante i Randal gurali svoj status iz sjene. Matt Damon i njegov side kick Mr. ženim se dvaput za J. Lo su obožavali naduvani Smithov smisao za humor. S manje komercijalne strane Jamesa Franca, Setha Rogena i te ekipe, Kevin Smith je nabildao u pravom timingu nekoliko indie dragulja. U tom kontekstu kinematografije je funkcionirao savršeno, zaključno s Dogmom. Iznimno duhovitom komedijom koja je očekivano podbacila jer se usudila i drznula narugati s katoličkim mitovima – smiling Krist i Bog je žena (Alanis Morissette).
Vagnje omjera uspjelih i nepotrebnih fora
No, čini se da se njegov mojo ispuhao i limitirao upravo tim filmovima. Svi kasniji nastavci, od Clerksa dvojke preko Jay And Silent Bob Strikes Back do aktualnog, patili su od istih mana. Apsolutno nekoherentne dramaturške strukture, bacanja jednako uspješnih i neuspješnih fora koje su usmenom predajom možda zvučale dobro, ali pri ekranizaciji su ispale promašenima. Tako je potrošio i na vagu stavljao svaki od filmova da su fanovi i dobrohotni gledatelji morali vagati omjere uspjelih i nepotrebnih fora.
Sve se to ponavlja i u priči u kojoj jedan od quick shop inventara Randal nakon srčanog udara (kojem je pretrpio sam redatelj Smith) poželi snimiti film o njima i njihovim događajima i vremenima. Koji je u stvari prvi “Clerks”. Treći nastavak Clerksa je metafilm. Film referenci i flashbackova. Film aludiranja i komentiranja. Oslanjanja i naslanjanja na bolju prošlost. Prvih pola sata je pristojno rečeno najgluplje utrošeno filmsko vrijeme puno praznih dijaloga scenarističkih rupa isforsiranih šala – ove godine, no otkad likovi krenu u proces nimanja filma kao da se nešto metronomski pomakne u smjeru duhovitijeg pa počnete dobivati pristojne štoseve. Sve to, uz genijalnu Rasoario Dawson i mnoštvo cameo ukazanja, nije dosta za iskupljenje za dvije dekade čekanja nečeg jačeg, boljeg, manje internog. Ali to se ne događa.
Šteta jeftine nostalgije jer zdušno navijaš da te jedan od favorit redatelja razveseli remek djelom, ali onda shvatiš da je to odavna prošlo svršeno vrijeme i da su Smithovi filmovi tek reciklaža internih fora u kojima se bar netko dobro zabavljao. A ti za utjehu dobiješ omjer solidnih fora na koje ćeš se nasmijati i odgovoriti friendu s kojim si uživao i obožavao prve “Clerske”, koji te pita i kakav je treći, paaaa ono, moglo je bit i gore.
6/10
Naslovna fotografija: clerksmovie