Nastavak neočekivano uspješnog akcića o megalodonskim morskim psima kao najvećem problemu Jason Stathamovog teama znanstvenika otprije četiri godine išao je na strategiju hollywoodskih producenata koji računaju na brže, više, jače, veće. I ne bi bilo problema u računici skupljanja love na konto braindead zabave da nije riječ o megalodonskom smeću kakvo se u osamdesetima plasiralo direktno na video DVD izdanja. Gotovo razine “Giant Octopuss Vs Megalodon” ili “Sharknado”.
Trojicu scenarista iz pristojnosti prema mozgu ne treba spominjati niti imenovati, dočim redatelj doslovno ne postoji, ali je uspio filmu dodati količinu pretjerane gluposti i nepažnje kakvu prednik Turteltaub nije ni snivao da je moguće doseći. S tom razlikom da se ovaj puta u film bez scenarija ulupalo preko stotina milijuna dolara.
Veoma loš film
Četrdesetak godina poslije prema producentskim kalkulacijama ako dodate hi budget takvim non story besmislicama u kojima se team hrabrih znanstvenika bori istovremeno protiv tri poludjela megalodona, gigantske hobotnice i ostataka guštera/krokodila reptila na Fun Islandu i onda još naoružanih nesposobnih negativaca čiji rafalni metci niti jedan ne okrzne nikog od desetak simpatičnih japanoamera. Ali kad pobjede svu najezdu i redaljku besmislica, najveći problem im je mimo izostanka scenarija činjenica da smrtonosni morski psi izgledaju kao da su od gipsa, a ne CGI garnirani.
Zbrojite li sve pobrojeno za divno čudo dobivate začuđujuće zabavnu bedastoću i besmislicu za vrijeme možete i odspavati bez posljedica po radnju ili vas. Kad god se uključite dobrodošli. Rollercoaster vožnja ovim megalodon lunaparkom je odmor od doista vrijednih hitova mjeseca, od Tom Cruiseovih “MI” vratolomija, preko Barbie i Oppenheimer ping ponga, “Meg 2” vraća idiotske blockbustere u prvi red kino termina. I čini bitan flashback u vraćanju ljudi u more jer kako su Spielbergove Ralje strašile, tako Meg svojom količinom idiotizma ljudima ubija strah od kupanja.
3/10
Naslovna fotografija:IMDB