Utorak, 15 studenoga, 2022

Kritika filma: MOONAGE DAYDREAM (Brett Morgen): Vizualno fascinantna fantazija i posthumni portret vječnog rock and roll kameleona

'Moonage Daydream' je daleko više od dokumenta za fanove i samo još jednom rekapituliranja života rock and roll zvijezde u formi proširenog i produkcijski nabildanog djela. Riječ je o spomeniku jednog od centralnih likova pop kulture i ekvivalentu onoga što bi Mozart, Beethoven, Chopin ili Bach predstavljali zamecima pop kulture i glazbe 17., 18. i 19. stoljeća. Nepropustivo

Kad vas trailer na rock and roll dokumentarac nagovara onelinerom “Ultimative cinematic expirience” slobodno je imati zazor i sumnje u PR pobude nabildavanja djela. No, ako je riječ o pokušaju sažimanja impresivne polustoljetne kameleonske karijere, jednog od najvećih audio vizualnih artista prošlog, pa i tekućeg stoljeća, stvar je gotovo opće kulture vjerno pohoditi i svjedočiti događaju.



Njegova je pojava inspirirala mnoge filmaše već prije (Todd Haynes “Velvet Goldmine”, igrani film, pseudo biopic inspiriran direktno Bowiejevom Ziggy Stardust stage personom ili dokumentarna kompilacija Juliana Templea “Best Of Bowie”), ali “Moonage Daydream” je prvi posthumni legitimni dokumentarac koji je pokušao rekonstruktivnom metodom popratiti magiju lika.

Čarobni ljudski rollercoaster

Uhvatiti život, rad i djelo Davida Bowieja u više od dva sata dokumentiranja arhivskih, dosad nikad viđenih video snimaka, vođenih kroz njegovu naraciju i taj prepoznatljivi glas namjerno gubljenog britanskog akcenta, ambiciozan je i slojevit zadatak.

Prihvatio ga se američki dokumentarist Brett Morgen, najglasovitiji dosad po djelu “Kurt Cobain: Montage Of Geck” u kojem se na vrlo autorski način dohvatio rekapitulirati povijest još jedne od rock and roll ikona s kraja prošlog stoljeća i romantiziranja njegove priče. To će mu dati legitimitet da se posthumno izbori s konceptom kaleidoskopskog kolažnog skakanja po mozaiku zvanom Bowiev koloristični život. Sve vezano za Davida bilo je u bojama, čak i crno bijeli narativi i estetika.

I uspio je vrlo dinamičnim i smislenim mash upom njegove glazbe pretočiti taj čarobni ljudski rollercoaster u vrlo smislenu i frapantnu vizualno audio vožnju kroz sve najbitnije glazbene punktove karijere. Dekade promjena, odrastanja, eksperimentiranja zvukom, izgledom, lifestyleom činile su ga nevjerojatno zahvalnim likom za pretakanje u bilo koju pojavnu formu pop arta i moderne umjetnosti in general. Takav se neuhvatljivi vizualac javlja jednom u stotinu godina ako ne i rjeđe te je pratnja njegovih interesa od glazbe, filma, mode, plesa, pantomime i inih pojavnosti u svijetu showbizza prošlog stoljeća, sve do momenta ugradnje vlastite smrti konceptualno u umjetničko djelo svog posljednjeg studijskog albuma “Blackstar” pretvorba jednog vrhunaravnog umjetničkog čina u nešto pred čime stojite razjapljenih ralja u čudu, pokušavajući dokučiti tajnu njegova svemira. I autorskog nemira.

Daleko više od filma za fanove

A zvučnu sliku je iz Bowieve ostavštine prilagodio dugogodišnji producent i njegov konstantni suradnik Tony Visconti, tako da je autentika pristupa bila potpuna. Prepoznali su to i na ovogodišnjem Cannes film festivalu gdje je film imao festivalsku prije kino premijere. Ovacije su bile neizbježne, ali film na žalost nije prebacio onaj fenomenološki moment po kojem bi poput hypea za dokumentarce Michaela Moorea prije dvadesetak godina ovaj rad povukao interes publike u stomilijunskim brojkama u kina. Jer radi se o djelu daleko referentnijem od hitoidnih romantiziranih i skupocjeno prekremanih igranofilmskih biografija kakva je bila “Bohemian Rhapsody” primjerice.

“Moonage Daydream” je daleko više od dokumenta za fanove i samo još jednom rekapituliranja života rock and roll zvijezde u formi proširenog i produkcijski nabildanog djela. Riječ je o spomeniku jednog od centralnih likova pop kulture i ekvivalentu onoga što bi Mozart, Beethoven, Chopin ili Bach predstavljali zamecima pop kulture i glazbe 17., 18. i 19. stoljeća. Nepropustivo.

10/10

 

 

Pročitajte još...

Kritika filma: DON`T WORRY DARLING (Olivia Wilde): Ambiciozna zbrka koja je trebala biti remek djelo

Lijepo snimljene scene i vizualna estetika svakako će plijeniti određeni dio gledateljske pažnje do određene minutaže, no nakon toga u vrtlogu izostanka koherentnije dramske strukture gubljenje niti priče će se reflektirati u gubljenju interesa, zijevanju, meškoljenju, pogledavanju na sat ili mobitel

Kritika filma: EMILY THE CRIMINAL (John Patton Ford): Vrijeme je da otkrijete Aubrey Plaza

Debitantsko djelo JP Forda je kao stvoreno za utapanje u pretvorbi dviju dramskih krajnosti u kojima djevojka koja je na rubu nerva poput otkucavajuće bombe vrlo kratkog fitilja čeka svoj big break

Kritika filma: GOODNIGHT MOMMY (Matt Sobel): Remake uništavanje jednog od najboljih trilera desetljeća

Filmofili koji su gledali originalnu verziju bit će užasnuti ponuđenom limunadom, dok će oni koji se prvi puta suočavaju s predloškom moći naći nekoliko zadovoljavajućih momenata zbog kojih film može proći uz puno popusta i razumijevanja te tolerancije za netalentiranost tvoraca američke verzije

Kritika filma: BODIES BODIES BODIES (Halina Rejin): Plot twist osvježio žanr teen horora u potrazi za ubojicom

Generacija Z je pokrivena lezbijskim scenama strasti, odnosima bogatih siromašnih, shvaćenih neshvaćenih, svatko sa svojim relativno površnim karakternim znamenkama sudjeluje u profiliranju i karakterizaciji likova dovoljno da zaintrigiraju pažnju između scena odgonetanja tko je ubojica

Povezano

Cillian Murphy je otkrio detalje o nadolazećem filmu Peaky Blinders

Govoreći na Today FM-u, Murphyja su voditelji u intervjuu pitali kako stoje stvari s nadolazećim filmom, čije se prikazivanje očekuje 2024. godine

Kritika filma: BLACK PANTHER: WAKANDA FOREVER (Ryan Coogler) – Posthumna superherojska oda Chadwicku Bosemanu

Gledate vjerojatno jedan od najvećih akcijskih hitova godine, a za druge društvene i političko sociološke konotacije mimo blockbustera, teško da ćete naći mjesta između redaka

Kritika filma: MARGINALCI (Ljubomir Kerekeš): Pokušaj filma na tragu kasnih nastavaka Žikinih dinastija

Oni rade ono što smatraju da je narodski i populistički i zahodski humor. Tu su da ponude ono što je narodu dobro i zabavno. Jer, ljudima je dosta ozbiljnih tema i treba im nešto za razbibrigu i razonodu

Kritika filma: NOTHING COMPARES (Katherine Ferguson): Sinead O Conor kao revoltna pop ikona ispred svog vremena

Hrabra ili suluda, ambiciozna ili nametljiva, simpatična ili nemoguća, Sinead O Connor je osim sjajne pjevačice i autorice pop komada bila i ostala amblemom prkosa, nepokorenosti i nepokolebljivosti žene koja nije znala, mogla niti htjela pripadati ladicama pop industrije i koja nije pristajala na kockice razbacane po mapi svijeta

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime