Francuski ratnik i vojskovođa korzikanskih korijena Napoleon Bonaparte je bio zeznut lik s ratničke strane gledano, ako se vodimo mimo narodnih klasika o “malom kriču a velikom niču” kad bi operirao ovim prostorima s početka 19. stoljeća. Udžbenici povijesti i povijesti ratovanja, a poslije i pokušaja psiholoških retro osvrta o velikanima prošlih nesvršenih vremena notirali bi ga kao egzemplar kompleksa veličine, no to je prilično nategnuta i upitna teza zbog podatka o 168 centimetara što u vrijeme bez košarke i nije bilo osobitom nizinom.
U godini kad povijesne drametine poput Nolanovog Oppenheimera ili Scorsesejevih Ubojica cvjetnog mjeseca beru pažnju i kritike i kino publike, napravit će se mjesta i za 85.-godišnjeg britanskog redateljskog klasika Ridleya Scotta čija je filmografija zaslužna za tri remek djela “Blade Runner”, “Alien” i “Thelma i Louise” te podosta solidnih akcijskih djela o čemu smo pisali u zasebnom članku. Njegova ekranizacija i dvoipolsatni biopic života, ljubavi i ratovanja Napoleona u tumačenju Joaquina Phoenixa (jer tko drugi) stat će pod PR logline “došao je niotkuda i pokorio sve”. Na predlošku scenarija Davida Scarpe film se koncentrira na pokušaju psihološkog zrcaljenja karaktera i driving forcea centralnog lika, dramski raslojen na nekoliko punktova – psihološki portret Napoleona, odnos s Josephine (sjajna Vanessa Kirby) i epske brutalne masovne scene ratovanja i pogibelji vojski.
Imao je razlog biti dokaz redateljeva uspjeha
U vrijeme blockbustera drugog tipa, povijesna refleksija i retrospekcija ovog tipa trebala bi bit dovoljna za zinut. No, iz perspektive sistematičnijih poznavatelja nacionalnih prilika i ljudi željnih slojevitih portreta karaktera film je dramaturški plošan i površan. Ili kako navode kolege iz Le Figara, Napoleon i Josephine u ovoj vrsti šminkanja prikaza doimaju se poput “Barbiea i Kena iz vremena Carstva”. Nisu ni blesave poredbe s portretiranjem Bonaparteova karaktera kao svojevrsnog proto Hitler lika čije dimenzije ljudskosti budu zakapane duboko ispod površine patologija više vrsta. U Napoleona ono što mu ne možete osporavati su nervi za taktike ratovanja, sve ostalo je više nego plauzibilno. Ridley Scott je bez daljnjega tijekom karijere imao razloga bit smatranim iznimno potentnim i kvalitativno i kvantitativno dokazanim redateljem.
U vrijeme pozne jeseni života ostaju tragovi spirita i sklonosti poput Veljka Bulajića grandioznim povijesnim epovima kojih se nasnimao (1492: Conquest Of Paradise, Gladiator, Kingdom Of Heaven, Last Duel, Exodus: Gods And Kings, …), ali mu se kostimirane povijesne drame ne uvrštavaju među najbolje, dapače počesto su bile dramski i kvalitativno najneuspjeliji naslovi njegova potpisa. Napoleon neće slijediti Gladiatora kao iznimku koja bi potvrdila pravilo.
7/10