“Killers of the Flower Moon”, nova suradnja kreativnog trija u potezu od redatelja Martina Scorsesea s njegovim dvojicom omiljenih glumaca Bobbyem De Nirom i Leom Di Capriom epska je povijesno kriminalistička saga bazirana na knjizi Davida Grana pisanoj prema istinitim događajima. Za razlaganje iste Martyju je trebalo više od tri i pol sata (206 minuta) i već po sličnim motivima i voluminoznosti nije teško odrediti kako uz Nolanovog “Oppenheimera” ove godine predstavlja najozbiljnijeg protukandidata za oscarovsku berbu.
Prigovore dužini uputit će samo oni new age gledatelji navikli drkati po mobitelima i žderati za vrijeme filmova pa im fokus i koncentracija pažnje lako izmiče od narativa. Svima drugima ma koliko preskakali statement kako je Martin Scorsese redateljski red veličine Orsona Wellesa, ovo će biti film kapaciteta Oppenheimera i proći će u hipu. Svježina i energija redateljskih postupaka, relevantnost i referentnost rada s glumcima, briljantnom estetikom fotografije (kakvi kadrovi Rodriga Prieta), subliminalnom glazbom ljetos preminulog Robbiea Robertsona, dramskim punktovima i scenarijem vrlo frekventne i dan danas razumljive teme, Martya Scorsesea svrstava među 5 najbitnijih američkih redatelja svih vremena. I zbog opusa i minucioznog pristupa filmografiji.
Role breaking trenutak
Nabrajati nizove njegovih krimi remek djela, sportskih drama, maestralnih glumačkih ostvarenja zbog isto takvog raspisa filmografije, mjesta su opće kulture te ću ih ovdje preskakati
Leonardo DiCaprio i Robert De Niro nemaju što ikome ikad više glumački dokazivati. Korištenje glumačkih tehnika po kojima facologijom oživljavaju uvjerljivost karaktera je stvar ne samo glumačke inteligencije već psihološkog razumijevanja glume. Leo je novi Bobby. De Niro je kategorija za sebe. Ali film realno glumački nosi i odnosi Lily Gladstone u ulozi tihe i pitome ali revolucionarne i herojske Indijanke. Način kako je iz sjene zasjala među takvim famoznim imenima je jedan od onih role breaking trenutka kada se gluma vraća glumcima i kada u eri jeftinih vizualnih podražaja podcrtava i komunicira sa sadržajem radeći distinkciju između dobrog i maestralnog.
Američka povijest je razoružana kroz ovakva remek djela
“Killers of the Flower Moon” je film o rasnim zločinima i ubojstvima indijanskog plemena Osage 1920.-ih nakon što je na njihovom prostoru nađena nafta. FBI istražuje okolnosti. Referentnost i relevantnost filma s današnjim vremenima je višeslojna i u mnogočemu se može iščitati iz aktualne eksploatacije malog čovjeka od strane korporatizma by any means. I po cijenu smrti. Zbog navedenog momenta padaju u vodu prigovori o eventualnoj nekomunikativnosti teme s današnjim, stotinu godina “naprednijim” civilizacijama. Baš suprotno, modeli odnosa subordinacije ostaju isti. I motivi. Podsjetilo je na jedan od omiljenih “Mississippi u plamenu” Alana Parkera s obožavanim Geneom Hackmanom, o rasnim ubojstvima u Mississippiju sredinom 60.-ih kao produktom segragacijske Amerike. Uz “Oppenheimera” jedini ozbiljni oscarovski kandidat u kontekstu vrhunske povijesne drame koju bingeate kao i svaku četverodijelnu kraću web/TV seriju, samo što je kompaktna i tenzična kao rijetko koji prednik.
Ovo je vrsta filma za ljude koji vole istinsku filmsku klasiku i prosede u kojem film počiva na glumi, režiji i priči, a ne specijalnim efektima. Američka povijest je razoružana kroz ovakva remek djela. Odmor je biti gledateljem ovakvog djela u eri jeftinih podražaja vraća nadu u istinske filmske vrijednosti.
10/10