Irska pop megazvijezda Sinead O Connor a ka “ćelava pjevačica”, mlada žena prekrasnih kontura glave i blagih crta lica, toplih, ali po potrebi prkosnih očiju, izlazi u rujnu 1990. na nastup u prime timeu Saturday Night Livea i nakon a capella covera Bob Marleyeve stvari “War”, parafraze govora etiopijskog vladara Haile Selassieja pred UN-om iz 1963., dere fotografiju tadašnjeg pape Ivana Pavla II uz direkt pogled u kameru i odjavu s: “Fight the real Enemy”.
Bila je to reakcija na tadašnje aktualne pedofilske skandale Vatikana i katoličke crkve te na konstantna zataškavanja zlostavljanja djece u crkvama u Irskoj. Par tjedana nakon, na obljetničkom koncertu u čast tridesetgodišnje karijere Boba Dylana, Sinead izlazi pred krcati Madison Square Garden odakle biva izviždana i booo povicima ispraćena sa stagea uz zagrljaj Krisa Kristoffersona nakon još jedne a capella izvedbe pjesme “War”. Jer zbog buke u areni nije mogla izvesti planiranu, tihu, šaptalačku gospel klasiku “I Believe In You” u počast Bobu. To je bio tren kad je završila jedna ogromna pop karijera i kad je cancel cultura počela pokazivati bljeskove i zube kad god se krene vrlo argumentiranim mišljenjem oprečnim od lynch moba i kritične mase koja je odraz opinion makerstva vremena u kojem se živilo.
Portretni dokumentarac kojem je za cilj portret
Netom prije radilo se o najvećoj globalnoj zvijezdi trenutka i interpretatorici jedne od najljepših balada svih vremena, Princeove “Nothing Compares 2 U” (čiji joj pravni nasljednici nisu ustupili prava na korištenje pjesme za potrebe ovog dokumentarca). Onoj koja je plakala u spotu i koja je razbila i najčvršća srca otapajući glečere izvedbom i interpretacijom.
U Showtime produkciji na tridesetu godišnjicu tih događaja stiže arhivski, rekapitulirajući i portretni dokumentarac kojem je za cilj portret i objašnjenje bunta i prkosa te prekrasne i premlade žene bačene u žrvanj pop i showbizz industrije, kojem ni na koji način nije željela pripadati. Bar ne po njihovim pravilima.
Od uspjeha do pada
S redateljske strane riječ je o vrlo razgovijetnom filmu koji se bazira na kombinaciji arhivskih snimaka i njene audio naracije s distance. I svjedočenja zrele žene s nekoliko mentalnih slomova u međuvremenu i karijerom već desetljećima u egzilu i marginama. Zajedno s audio ispovijestima njenih publicista, suradnika, svirača, partnera ili pak ljudi koji su itekako imali razumijevanja za njenu potrebu biti vokalnom i glasnom u svijetu površne, ignorantske i potrošačke pop industrije, kao što su Peaches ili Chuck D, prvo grlo legendarnih Crnih Pantera rapa – Public Enemy koji su prepoznali njenu vrijednost i stavove u vremenu prije vremena.
Mozaik je složen narativno vrlo tečno i jasno, dotiče se fragmentarno i rekonstrukcijski prateći timeline, svih bitnih punktova karijere, od zlostavljanja od strane majke u dječjoj dobi, razvoja bunta, početka glazbene karijere u lokalnom bendu, stvaranja breaking pointa debi albuma “Lion & The Cobra” sve do spomenutog svjetskog uspjeha i prepoznavanja njenog glasa kao autentike i vrha vokalnih kvaliteta. I spomenutog pada.
Ostala je – svoja
Hrabra ili suluda, ambiciozna ili nametljiva, simpatična ili nemoguća, Sinead O Connor je osim sjajne pjevačice i autorice pop komada bila i ostala amblemom prkosa, nepokorenosti i nepokolebljivosti žene koja nije znala, mogla niti htjela pripadati ladicama pop industrije i koja nije pristajala na kockice razbacane po mapi svijeta. Feminizam i borba za prava i ideale za koje je živjela bili su joj bitniji od karijere. “Nisam htjela biti pop zvijezda, htjela sam samo vrisnuti i naći mjesto kamo ću pobjeći od zlostavljanja i trauma…”, rekla je objašnjavajući svoje pobude početka bavljenja glazbom.
Njen se tihi vrisak i danas čuje, ovisno samo o ljudima koji su dovoljno spremni rekapitulirati prošlost i vidjeti o čemu se toliko dere i mala Billie Eilish trideset godina poslije kad na rasprodanim turnejama i koncertima viče kako “doesn`t give a fuck” za zakone koji ženama ne dozvoljavaju slobodu biranja što će sa svojim tijelom raditi. Tamo gdje Amy Winehouse nikad nije odlazila Sinead je drugom vrstom autodestrukcije uništila svoju karijeru, ali nije svoj karakter. Ostajući dosljedna sebi i svojim stavovima izabrala je ono što danas prodavači magle jako često vole rabiti – ostala je svoja.
7/10