Prema pokušajima pisanja dijela kritike “Black Phone” (“Crni telefon”) je trebao poslužiti kao jedno od iznenađenja godine, ugodnih naravno.
U režiji redatelja kojem se nije slučajno dogodio “Egzorcizam Emily Rose” i “Zlokobno” te prvi “Doktor Strange” pretpostavka je bila da se jeziva atmosfera otimačine klinaca od strane patološkog zlostavljača i ubojice može doživjeti na jednako strašan način kako je to sugerirano na “papiru”.
Koketiranje s pedofilijom
U jednom malom američkom gradiću nestaju klinci iz osnovne škole. Sumnja pada na vozača crnog kombija. Dok policija pokušava zatvoriti krug i povezati kockice, klinci zatočeni u podrumu komuniciraju s otimačem pod strašnom maskom (tek pred kraj filma otkriveni Ethan Hawke), ne bi li u klimaksu sami bez ičije pomoći dokinuli potencijalno zlo.
Koketiranje s pedofilijom u ovom je obliku moglo završiti kao ozbiljan pokušaj plašenja i psihološkog trilera s primjesama supernaturalnog. Nažalost, ono što smo dobili na kraju tek je amputacija bilo kakvog uzbudljivog i referentnog bavljenja temom, nauštrb jeftinog pokušaja tenzije misterioznog trilera.
Niti trilera, niti horora, niti psihologije, niti napetosti…
Iako su klinci poslovično glumački korektni i na trenutke u probranim scenama uvjerljivi, a Hawke zaigran u ulozi potencijalno strašnog ubojice s crnim psom i još crnjim telefonom koji zvoni zatočenim klincima u podrumu iako nepovezan žicom, “Crni je telefon” tek je imitacija Reinerovog “Stand By Me” i “Stranger Thingsa”. Ili verziranje “It” i “Strave u Ulici Brijestova” za osnovnoškolce. I to nejako.
Niti trilera, niti horora, niti psihologije, niti napetosti. U boljoj izvedbi dostajao bi kao prilagođena jedna od epizoda “Stranger Thingsa” i poštedio ljubitelje žanra još jednom zijevanju od očekivanja. I metafora koje to nisu.Ovako, spada u niz filmova poput “Deep Water”, nevjerojatnih wannabeesa godine.