Na stranu medijske zabave korelacije i paralelnog kino blockbuster slaloma s Barbie, svaka sličnost prestane najavnom špicom. Od perolake maštovite pink zabave do lektire za neke nove klince 21. stoljeća i edukativnog momenta pri kojem je filmu da educira, ako ne zabavi kao primarnom svrhom.
Novi film vizualnog estete i jednog od najbitnijih brit-američkih redatelja današnjice Christophera Nolana vjerojatno jest najedukativniji i najbitniji film u smislu odgoja i lektire nekim novim klincima snimljen u 21. stoljeću. Jedan od onih koji rade razliku i u kategoriji biografskih filmova jedan od najboljih svih vremena, ikad snimljenih. Bilo bi korisno uz otvoreniji školski sustav uvrstiti ga u obavezno gledanje u osnovnim i srednjim školama – edukacijski segment odnosnog djela je nemjerljiv.
Epsko remek djelo
Uz pregršt analogije s Umjetnom Inteligencijom i updateom new agea, Oppenheimer je estetsko, vizualno, stilsko i sadržajno epsko remek djelo. Apsolutno podložno lamentacijama die hard fanova o predugom trajanju i raznim zamjerkama traženja dlaka u jajetu. No, sušta faktografija je kako gledate tri sata biopica o ocu atomske bombe, njegovim moralnim i profesionalnim dvojbama prilikom davanja groundbreaking izuma u ruke ekipi za koju unaprijed osjeća kako će prokockati priliku primijetiti kako im se alat daje za rukovanje, a ne za eksploataciju smrti.
Ljudi i međuljudski odnosi i baratanja “higher good” frazetinama su okosnica napete drametine nastale po motivima knjiškog predloška „American Prometheus: The Triumph and Tragedy of J. Robert Oppenheimer“ iz 2005. Kai Birda i Martina J. Sherwina čiju populističku povijesnu prizmu uvijek možete gledati više ili manje kritički i analitički sumnjajući u faktografske izvore autora, no u kontekstu prevođenja djela iz literarne u video formu, scenaristički je posao obavljen epski.
And the Oscar goes to…
Dramaturgija djela se koncentrira na sve moralne i profesionalne aspekte te psihologizaciju ličnosti portretiranog lika kojeg sjajno tumači vizualno ekspresivni Cillian Murphy. Kompleksnost glavnog lika i paradoksi njegove znanstvene genijalnosti, emotivnih dvojbi što učiniti kad ti glava govori jedno, instinkt drugo, a namjera treće, okosnica su redateljske minucioznosti i raščlambe djela. Nolan kao i u svim svojim prethodnim filmovima od ranih Mementa i Insomnie preko Interceptiona i Interstellara, svih njegovih Batmana, zaključno s podcijenjenim a zabavnim Tennetom, gotovo tantrički pazi na ekvilibriranje između vizualnog i estetskog savršenstva i zadržavanja dramaturgije.
Pritom neće kočiti prilikom rabljenja raznih stilski ekspresivnih sredstava poput kombinatorike boje i crno bijelog ako mu sadržajno mu cilj opravdava sredstvo. U tom kontekstu izbor glavnog glumca kao i ostatak casta je ili genijalan (Damon, Blunt) ili promašen (Malek), ali u poredbi s funkcioniranjem cjeline, Oppenheimer žrtvuje genijalnosti na manje bitnim mjestima. Estetski i vizualno je detaljan do mjere da ne izgleda sterilno, kao uostalom i većina Nolanovih filmova. Svaki kadar kombiniranja boje i crno bijelog uvršten je s dobrim dramskim opravdanjem, glazba Goranssona sjajna je u bildanju atmosfere. O scenografiji i montaži suvišno je govoriti kakva je odličnost u pitanju. Segmentirate li djelo u cjelini, apsolutno mu možete pribavljati predugo trajanje – 180 se moglo proći i pod 150 i biti dovoljno epskim, razne odluke oko castinga i serviranja momentuma, ali u kontekstu dosad ponuđenog u novom mileniju, tematski bitniji i edukatvniji film nije snimljen.
Zbrojite li očekivanu vizualnu impresivnost, povijesno bitne činjenice, osobu i događaj, dramski tenzično i nabijeno pričanje priče, rezultat je ovakvo impresivno remek djelo. Što se glasačke mašine Oscara 2024 tiče, čini se da ih je desetak u glavnim kategorijama podijeljeno upravo premijerom ovog djela.
10/10
Naslovna fotografija: Photo by Universal Pictures – © Universal Pictures. All Rights Reserved.