Subota, 23 ožujka, 2024

Kritika filma: BANSHEES OF INSHERIN (Martin McDonagh): Amarcord 21. stoljeća

Poetika na filmu često biva prenaglašenom i još češće prerazvikanim hvaljenjem tek solidnih djela, dok se ovakvi dragulji provuku masovnoj publici ispod radara, naprosto jer zahtijevaju pažnju, vrijeme i posvećenost. Testirajte se. Dajte si priliku. Povrat će biti višestruk

Testirajte se. Dajte si priliku. Da vam je netko rekao kako će film o naoko ničim izazvanom prestanku komuniciranja dvojice starijih prijatelja na sitnom izoliranom irskom otoku dvadesetih godina prošlog stoljeća – postati film koji će vas oduševiti kao malo što ne samo ove godine, mahnuli biste rukom. Iz prve ruke. Ali onda ipak date priliku i ostanete bez teksta. Ovakvu ljepotu rijetko nađete na velikim i malim ekranima. Rijetko je, prerijetko, kako nešto naoko toliko neprivlačno i minimalistički može izazvati takav gledateljski efekt.



“Banshees Of Insherin” je priča o odsječenim prstima. I smrti. I životu. I ljudima. Ali kakva priča. Ide ovako. Ljudi ti vječno govore moraš imati nešto zanimljivo za ispričati priču. Ti ljudima govoriš natrag kako je svaki minut života i svaki čovjek zanimljiv samo ovisi o tome kako je i kako ga ispričaš.

Ovo je moguće film godine, desetljeća i šire…

Ovo je remek djelo. Moguće film godine, moguće desetljeća, moguće i šire. Amarcord 21. stoljeća. Toliko predivna, poetska, nježna, karakterna, topla i bizarna, nadasve bizarna priča o ljudima iz udaljenih mjesta. U ovom slučaju Irske, ali oh kako se vuče i prepoznaje hrvatskog iz svakog kadra. Van granica je ta univerzalnost mikrosredina koja ide daleko šire, preslikava i oduzima mentalitet i krajolike Slavonije, Podravine, Dalmacije, Zagorja, Istre, regije neće presušiti.

To kako malo, a potrebno i dovoljno glume Colin Farrell i Brendan Gleeson u glavnim rolama i sjajna Kerry Condon u sporednoj ulozi sestre jednog od glavnih glumaca i kako redatelj/scenarist Martin McDonaugh (da, onaj genijalan kolaž “Three Billboards Outside Ebbing Missouri” s Frances McDormand, zabavni tarantinizam “Sedam psihopata” i kultni “In Bruges”), postira atmosferu, ne objašnjava kad ne treba, pušta međukadrovima da opišu karaktere, ide u red rijetko originalnog i vještog korištenja slikopisa u poetske i umjetničke svrhe. Na tragu fellinijevske lucidnosti prilikom portreta karaktera, slojevitog dvoplanskog asketizma i prosedea koji uzimajući daje više, McDonagh autorski uspijeva bildati impresivan niz filmova kojima se uz lanjskog canneskog pobjednika Rubena Östlunda nameće kao jedan od najinteresantnijih redatelja skoro pa srednje kategorije.

Da je više ovakvih vizionara…

Iako u domaćim kinima stiže tek početkom veljače njegova ljepota i univerzalnost je najsavršeniji poklon za kraj prošle i početak tekuće godine. I apsolutni model kako bi se u Hrvatskoj mogla snimati remek djela da je ovako hrabrih vizionara. Poetika na filmu često biva prenaglašenom i još češće prerazvikanim hvaljenjem tek solidnih djela, dok se ovakvi dragulji provuku masovnoj publici ispod radara, naprosto jer zahtijevaju pažnju, vrijeme i posvećenost. Testirajte se. Dajte si priliku. Povrat će biti višestruk.

10/10

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime