Vrsna filmska montažerka Dubravka Turić neizostavno je ime kvalitetnog dijela novije hrvatske filmografije. Ovom prigodom o njoj pišemo i promatramo ju kao scenaristicu i redateljicu filma “Tragovi”. Riječ je o filmu u kojem nas potpuno zaokupira antropologinja Ana Mlikota. Ne moramo ništa znati o njenoj struci, ali od prvog trenutka poštujemo posvećenost kojom proučava znakove na stećcima dalmatinske zagore slažući ih u mozaik vlastitog života.
Mlikotu je sjajno udahnula Marija Škaričić, ona koja nenametljivo kvalitetno prihvaća svoje profesionalne zadatke. U Tragovima postoji nešto aristokratsko – interijer stana i dokumentarci na britanskom engleskom koji dopiru iz dnevne sobe dok otac kunja na fotelji. Sva prašina koju za potrebe knjige glavna junakinja skida s fotografija i kutija koje otvara ona je na koju nismo alergični – to je prašina svih naših života. Zamjetismo i paradoksalni trenutak – otac je umro, prazne se ladice, skidaju kravate – s jedne strane spajaju se mozaici života, s druge, jedan neminovno propada.
Traganje za identitetom na višoj razini
Spajajući prošlost za lakšu budućnost, sadašnjost odlazi u trenu postaje pluskvamperfekt. Redateljica Turić za svoj debi u ovoj ulozi izabrala je sjajnu temu i kvalitetne “igrače”. Konačno, rekli bismo, nešto što nije viđeno već dvoznamenkasti broj puta. Traganje za identitetom na višoj razini. Neizbrisiv trag u ” Tragovima” ostavlja Nikša Butijer. Glumac koji može sve što poželite – biti nositelj glavne uloge ili začiniti film kratkim pojavljivanjem i pomesti sve. Upravo ovo potonje čini igrajući se pastira Joze negdje u Zagori.
Uloga je teško prepričljiva, ali instantno ju volite jer je ljudska, obična i narodska. Rečenice i način na koji ih Butijer izgovara čine smiješni paketić koji ovaj film čini još kvalitetnijim. Ni on sam ne bi smislio bolje rečenice za ovu ulogu sam za sebe. Dovoljno je da na pitanje – Kako si? odgovori sa – “iz paše, u pašu”, zajedno izgovoreno, i gledatelju je sve jasno.
Marija Škaričić u ovom je filmu u zahtjevnoj poziciji – vidimo ju u gotovo svakom kadru, kvalitetno dominantnu kakva je uvijek.
Zadnjih godina hrvatski film ostavlja sve dublje tragove u životima gledatelja. “Tragovi”, logično, nastavljaju niz. Neka ih je, iz dana u dan, sve više i više.