Adaptacija romana Sto godina samoće Gabriela Garcíje Márqueza u televizijsku seriju u dva puta po 8 nastavaka (emitirano prvih 8 epizoda), nosi sa sobom određen kulturološki značaj s obzirom na status djela kao jednog od najvažnijih u povijesti svjetske književnosti još od vremena objavljivanja, 1967.
Pretvorba je svojevrsni kulturni događaj, ne samo zbog same veličine i kompleksnosti romana, već i zbog njegovih korijena u latinoameričkoj kulturi, identitetu i povijesti čime omogućuje širu dostupnost jednog od najvažnijih literarnih djela 20. stoljeća. Iako suočena s brojnim izazovima, serija uspijeva pratiti i zadržati ključne elemente izvornika, a pažnja prema detaljima u produkciji i režiji svjedoči poštovanju prema Márquezovom naslijeđu.
Ono što ima nikako ne ide u prilog klasične su žalopojke i očekivanja fanova literarnog djela koji su svi stvarali vizualizacije istog na određeni način a taj ne respondira s prikazanim, osobito znajući kako je sam autor za života strogo branio i protivio se ikakvim pokušajima ekraniziranja odnosnog djela, željeći ga ostaviti čitateljima netaknutog. Kako nasljednici (čitaj: sinovi, čitaj: producenti) nisu držali do očeve riječi, Netflix se dokopao premijernih prava.
Kronika izolacije, ljubavi i obiteljske sudbine
Tema romana Sto godina samoće Gabriela Garcíje Márqueza jedna je od najsloženijih u svjetskoj književnosti. Radi se o epohalnoj priči, praćenju raspada obitelji Buendía u fikcijskom gradu Macondu. Priči u kojoj se isprepliću povijest, mit, fantastika i stvarnost. Temeljne teme romana obuhvaćaju usamljenost, cikličnu prirodu povijesti, sudbinu, ljubav, smrt i prolaznost, a sve je to ukorijenjeno u specifičnom latinoameričkom kulturnom kontekstu, no to ne odbija gledatelje drugih zemljopisno kulturoloških korijena. Usamljenost kao ljudska sudbina prožima sudbine svih generacija obitelji Buendía, od Joséa Arcadija Buendíje do posljednjih članova obitelji.
Svaki lik u romanu doživljava neku vrstu izolacije – emocionalnu, fizičku ili duhovnu – što na kraju vodi do njihove propasti. Ponavljanje imena (José Arcadio i Aureliano) i sudbina članova obitelji naglašava spomenutu cikličnu prirodu povijesti kroz koju se greške i tragedije stalno ponavljaju. Macondo stoga, uslovno rečeno, postaje simbol svijeta koji ne uči iz svojih grešaka istražujući oblike ljubavi i njihove posljedice kroz tragične ljubavi, incestuozne veze.
S obzirom na kompleksnost romana adaptacija je postavljena kao ključni primjer magičnog realizma u kojem se nadnaravni događaji poput levitacije, duhova ili kiše cvijeća prikazuju kao prirodni dio života. Iako su se pokušali strogo držati romana kao predloška u tome su uspjeli više s formalne nego sadržajne strane.
Balansiranje između dosljednosti i prilagodbe
Roman je strukturiran kao generacijska saga s desecima likova, mnoštvom vremenskih skokova i složenim pripovjednim tehnikama. Teškoća je prenijeti takvu nelinearnu priču u televizijski format bez gubitka koherentnosti. Scenaristi su stoga morali pažljivo birati što izostaviti, a što zadržati, kako bi priča ostala razumljiva, ali i vjerno odražavala duh izvornika.
Unatoč vjernosti predlošku, serija je morala napraviti određene prilagodbe, pa za razliku od nelinearne naracije romana, serija koristi nešto linearniji pristup kako bi olakšala praćenje radnje gledateljima. Iako serija zadržava fokus na glavnim temama, neki sporedni likovi dobivaju manje prostora nego u romanu, što je neminovno zbog ograničenja formata.
TV serija vjerno prenosi temeljne teme romana, koristeći vizualne i pripovjedne elemente kako bi dočarala njegovu kompleksnost, no pritom se više kvalitetno držeći formalnih dijelova serije (scenografija, kostimografija, casting i odlične facologije glumaca, snimanje na autentičnim lokacijama nastanka romana), dočim se glumački i dramaturški nužno plošno pojednostavljuje do granica sopa opere.
Tematski, adaptacija prati centralne motive romana
Usamljenost – serija uspijeva naglasiti osjećaj usamljenosti kroz emotivne izvedbe likova, uz detaljan prikaz njihovih međusobnih odnosa. Likovi poput Ursule i Aureliana Buendíje prikazani su s dubokim unutarnjim sukobima, što pojačava univerzalnost teme.
Vizualizacija cikličnosti – ponavljanje imena i sudbina prikazano je kroz niz povrataka u prošlost i simboličke scene, koje ističu kako povijest oblikuje sadašnjost i budućnost obitelji.
Magični realizam – adaptiran je pomoću posebnih efekata (kiše žutih cvjetova, duhovi Maconda, Remedios odlazi na nebo) čija fantastika ne čini da su samo vizualno dojmljivi nego i narativno integrirani, čime zadržavaju književnu simboliku.
View this post on Instagram
Složene ljubavne priče – ljubavni odnosi i strasti obitelji Buendía prikazani su u svom intenzitetu i tragediji ne izbjegavajući složenost odnosa iz knjige, uključujući i kontroverzne teme poput incesta, ali ih prikazuje u vrlo soap operizam verzijama.
Propast Maconda – vizualni prikaz propadanja Maconda od njegovog osnutka do uništenja – oslikan je kroz promjenu scenografije i paletu boja, simbolizirajući nestanak nekadašnjeg ideala.
No, po gledanju svih 8 epizoda prvog dijela najavljenih 16, cijelog serijala, dojam je kako je Marquezovu adaptaciju ‘Sto godina samoće’ koju trenutno svi fanovi romana gutaju trebao režirati Emir Kusturica iz perioda ‘Undergrounda’ i ‘Doma za vješanje’, kako ne bi imala ovaj laboratorijski soap opera dodir i udovoljavanja isto takvoj publici. Njegovi prsti u magičnom realizmu ciganštine svijeta su sve što bi TV seriju učinilo sjajnom, a ne ovakvom kakva je, jedva gledljiva. Saučešće fanovima.
Ocjena: 6/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube