Newyorški Studio 54 najpoznatiji je disco-klub svih vremena, nije li, a priča o njemu klasični je model storije o usponu i padu. Dosad, začudo, o njemu nije snimljen ni jedan pošten dokumentarni film, štoviše nijedan uopće, a sedma se umjetnost njime pozabavila tek osrednjim, ako ne i slabašnim igranim filmom “54” (1998.) Marka Christophera.
Dobro, uz točnu odrednicu “najpoznatiji disco klub svih vremena” valja dodati da se „svih vremena“ odnosi na posljednjih najviše pedesetak godina, jer disco glazba prije toga nije bila ni oblikovana, a iako su se nazivi disco-klub i diskoteka gdjegdje zadržali i poslije, popularnost disco glazbe naglo je splasnula već na početku osamdesetih godina prošloga stoljeća.
Kako god, noćni klub Studio 54 ostao je blistavim simbolom, po zvjezdanoj slavi ikoničkim pojmom i mjestom te ere, iako je pod vodstvom svojih idejnih začetnika i tvoraca, Stevea Rubella (1943-1989.) i Iana Schragera (1946.) funkcionirao svega 33 mjeseca, a u punom sjaju još i kraće, tek oko godinu i pol, od travnja 1977. do prosinca 1979. Tad su, koncem 1979., počele su nevolje vezane uz izbjegavanje plaćanja poreza koje će Rubella i Schragera odvesti i na izdržavanje zatvorske kazne te dovesti do prodaje Studia 54 drugim vlasnicima. Bez Rubella i Schragera, klub više nije bio isto mjesto.
Iz dokumentarnog filma “Studio 54” (SAD, 98 min, 2018.) Matta Tyrnauera može se naslutiti da sočna i uzbudljiva životno-poduzetničko-zabavljačka priča dosad nije bila primjereno filmski dokumentirana zbog mogućih pravnih zabrana ili ograničenja, odnosno zbog toga što Schrager sve dosad nije htio javno govoriti o tome razdoblju. A nitko osim njega, veli, ne može ispričati tu priču kako valja.
Uz pomoć Schragera, koji se već desetljećima iznimno uspješno bavi inovativnim hotelijerstvom, Tyrnauer povijest Studia 54 odmata klasično kronološki, od kratkog pregleda djetinjstva i odrastanja partnerskog dvojca nadalje. Žarište je izričito na Studiju 54, bez grananja, uslojavanja, kontekstualiziranja i mudrovanja, osim onoga nužno vezanoga uz rad i fenomen uspjeha kluba, a više od toga u ovom slučaju nije ni bilo potrebno. Jer sama osnovica ujedno je neobično bogata i bremenita nus-sadržajem, a to je slika energične, prštave mladenačke ambicije, upornosti i radišnosti, nerijetko i lakomislenog samopouzdanja, kojima su se Rubell i Schrager vinuli do vrhovnih visina. A potom se s njih stuštili, jer su u kovitlacu stvaralačke hitnje i uživanja u svom djelu zaboravili na mnogošta – primjerice izvaditi dozvolu za točenje alkohola. Opijeni uspjehom i time što im se posrećilo, zabludjeli su u pomisao da se mogu izvući s bilo čime, pa čak i s utajom poreza.
Uz Schragera, u filmu govore mnogi drugi svjedoci i sudionici zlatnog razdoblja Studia 54, mahom zaposlenici i bliski suradnici, kao i, primjerice, njihov tadašnji tužilac, a film je gusto istkan slikopisnim (često donekle oštećenim, što daje osobit šarm), fotografskim i inim materijalima koji živo dokumentiraju tadašnji ushit u i povodom Studia 54.
Iako autentični slikovni dokazi zorno i uvjerljivo potkrepljuju sjećanja na hedonističko zabavljanje uz glazbu, ples, priredbe, performanse, raskošnu scenografiju, osvjetljenje i druge podražaje, katkad se čini kao da filmašima nije pošlo za rukom uistinu dočarati atmosferu, već je samo pokazati, a uvlači se i pomisao da je Schragerova vizura glavnoga pripovjedača subjektivno prilagođena donekle pojednostavljenoj slici koju želi ostaviti. Slici o dvojici mladaca koji su vedrim zalaganjem ostvarili američki san, a onda se u tom veselju malo previše zaigrali. Ipak priznaje da je greška bila guranje prstiju u pekmez, a ne to što su ih pritom uhvatili.
Nisu to velike zamjerke – dokumentarni film ionako nije vjerodostojan dokument onoga o čemu govori, nego dokument trenutka u kojem se govori, i gotovo neizbježno interpretacija sadržaja. “Studio 54” napokon je – pregledno i zanimljivo – ispričao uzbudljivu osnovnu priču o Studiju 54 a bude li želje, potrebe i nadahnuća, prilozi iz drugih gledišta dobro će doći.
(Iz Mixer.hr arhive)