Poput Liama Neesona koji je u akcijske vode krenuo desetak godina prije njega, Bob Odenkirk se iznenađujuće pridružio popisu opasnih kino tata. Onih koji bi radije jurili za nekim ili od nekog nego, primjerice, kupili jahtu ili vikendicu da se ‘utješe’ zbog svog nezadovoljstva životom i(li) krize srednjih godina.
Od Johna Wicka do Nobodyja, oba projekta djelo su pisca Derka Kolstada, koji kraljuje sve zastupljenijem žanrom filmova o naizgled sretno oženjenim starijim frajerima – koji su potajno vrlo cool i vrlo dobri u ubijanju, ali prema van su prvenstveno ‘glave tipične’ obitelji.
Očinsko centrirana parabola
Ovakvi filmovi uvijek počinju s običnim likom u uobičajenim okolnostima i uobičajenim rutinama i problemima.
U ‘Nobodyju’ to je Hutch (Bob Odenkirk), smrknuti tata, financijski analitičar, džoger koji stalno zaboravlja kada je dan za odvoz smeća. Kad mu jedne noći provalnici opljačkaju kuću to iskoristi kao izgovor da ponovno zaroni u dio sebe koji je sakrio u ‘mentalnom podrumu prošlosti’ zbog osnivanja obitelji sa suprugom (Connie Nielsen). Korak po korak, ubrzo naljuti notornog ruskog mafijaša (Aleksey Serebryakov) koji je spreman dignuti u zrak čitav grad samo da dođe do Hutcha.
Očinsko centrirana parabola redatelja Ilye Naishullera postavlja jazz i starije glazbene klasike u mnogim svojim borbenim i akcijskim sekvencama. Sve da bi nas podsjetio kako je svaki otac nekada bio cool prije nego što se morao skrasiti i ostaviti svoje divlje dane iza sebe. Odenkirkova slava počela je u showu Saturday Night Live u kojem je bio scenarist, a nastavila se preko uloge odvjetnika Saula u ‘Breaking Bad’ – da bi vrhunac dočekao sa vlastitom serijom ‘Better Call Saul’. Stoga ova bi-polarna uloga u ‘Nobodyju’ djeluje kao sasvim logičan i prirodan nastavak glumačke karijere.
Još jedna slajana uloga Boba Odenkirka
Odenkirk glumi ‘Nobodyja’ mirno i jednostavno, ali jednako uvjerljivo i kao pravednik koji se bez puno razmišljanja upušta u borbu Davida protiv Golijata.
Bob Odenkirk je još jednom dokazao kao sjajan glumac i to kroz raskošne akcijske i dramatične scene. Uloga Christophera Lloyda kao Hutchevog oca sigurno se čini kao propuštena prilika za daljnje razmišljanje o međugeneracijskoj tjeskobi koju osjećaju muškarci “kasnije dobi”. No to se može ispraviti u mogućem nastavku.
Ovo nije emocionalno dubok film, ali postavlja zanimljiva pitanja o tome je li život koji smo nekada živjeli onaj koji nam je draži. Ili možemo pomiriti prošlog i sadašnjeg sebe. Gledati Odenkirka kako se pridružuje sredovječnim akcijskim junacima uvjerljivo je i ugodno iskustvo koje bi svakako htjeli ponoviti.